Industrija čelika nekoć je bila temeljem europske ekonomije s obzirom na to da se radi o materijalu čija je primjena karakteristična za različite djelatnosti, od građevinskog sektora gdje je najzastupljeniji, pa do medicine i automobilske industrije. Bez obzira na široku primjenu, ova industrija nije bila imuna na vanjske faktore koji su je destabilizirali. Za početak, popriličan utjecaj imala je globalna financijska kriza, zatim političke odluke pojedinih zemalja, kao i trgovačka embarga te pad tržišne vrijednosti čelika kao posljedica gomilanja zaliha azijskih zemalja.

Prema podatcima Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta (MINGO), 2011. godine ukupna proizvodnja sirovog čelika iznosila je 1517 milijuna tona, a pri tome su Kina i Japan držale gotovo polovinu globalnog tržišta koje su prezasitile jeftinim materijalom. Posljednjih godinu do dvije europska industrija čelika ostvaruje promet nešto manji od 180 milijardi eura, zapošljavajući gotovo 360 tisuća radnika, ali još uvijek predstavlja važnu kariku ukupne europske gospodarske konkurentnosti. Svejedno, u tih je proteklih nekoliko godina unutar metalurškog sektora, prema procjenama, izgubljeno i 40 tisuća radnih mjesta. Uz to, prije dvije godine Hrvatska je zabilježila i najveći pad proizvodnje čelika među članicama Međunarodnog udruženja proizvođača čelika (WSA-World Steel Association), dok su se negativni trendovi nastavili i nakon toga. U skladu s izazovima koje je iskusilo globalno tržište, posljedice su se prelile i na europski kontekst, a time i na hrvatski, pa su brojni domaći proizvodni pogoni stali.

Trenutačna bi se situacija u hrvatskoj industriji čelika mogla nazvati konsolidacijskom. Uzmemo li kao primjer bivšu splitsku željezaru, danas Adria Čelik (Adria Steel), tvrtku čiji su pogoni smješteni u Kaštel Sućurcu, lako se uočavaju posljedice tržišnih kolebanja koje su dovele do problema s uspostavljanjem kontinuirane proizvodnje, gubitkom dijela tržišta, pa i stečajem 2015. godine. Može se pretpostaviti da bi revitalizacija Adria Čelika značila i ponovnu konkurentnost u sektoru domaćeg građevinarstva, ali i regionalnih infrastrukturnih projekata, pri čemu važnu ulogu igra i otvoreno europsko tržište, odnosno bolja cirkulacija proizvoda i sirovina. Sve eventualne "manjke" na tržištu mogli bismo nadoknaditi vlastitom proizvodnjom, kao i osigurati adekvatnu zamjenu kineskim jeftinijim materijalima, ali i osigurati strateško partnerstvo za neke od kapitalnih projekata u budućnosti. Ipak, to se još uvijek nije dogodilo. Ostaje nejasno kome na ruku idu ugašeni pogoni, kao i nezaposleni i nezadovoljni radnici.

Adria Čelik, osnovana 1971. godine, od 2013. dio je grupacije njemačke inženjerske kompanije TechCom GmbH sa sjedištem u Münchenu, koja je za akviziciju izdvojila 10,3 milijuna kuna te najavila investicije u vrijednosti 8,5 milijuna eura. TechCom ističe da njihovi patenti, kao i ulaganje u remont strojeva i opreme općenito, podižu ne samo kvalitetu proizvodnje, nego i razinu ekološki prihvatljivog načina funkcioniranja teške industrije, a njihov je plan ponovno pokretanje proizvodnje betonskog armaturnog čelika. Svoj naum još uvijek nisu do kraja realizirali i pregovori s vjerovnicima još uvijek traju. Da Adria Čelik povrati stare kapacitete, radilo bi se i o potencijalnom prometu od oko 550 milijuna kuna i otvaranju minimalno 600 radnih mjesta diljem regije, poručili su iz Techoma. Očekuje se da bi iznosi bili dovoljni i za isplatu vjerovnika, ali i za uvođenje posljednje generacije tehnološki razvijenog pristupa što će, u konačnici, osigurati i posao za mlade hrvatske stručnjake koji izlaze s fakulteta. Kako je vidljivo iz dokumenta Hrvatske gospodarske komore (HGK) Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014 – 2020., Europska unija je usprkos svemu i dalje najveći potrošač i jedan od glavnih proizvođača metala u svijetu, ali i dalje je u velikoj mjeri ovisna o uvozu metalnih ruda i sirovina. Stoga bi Hrvatska pokretanjem Adria Čelika mogla postati jednim od važnijih regionalnih igrača na tržištu, tim više što za zauzimanje takve tržišne pozicije partnera ima u Techomu koji je u četiri godine, koliko je Adria Čelik u njegovu vlasništvu, već modernizirao dio postrojenja, a ustraju i u odluci stavljanja industrijske proizvodnje u funkciju. S obzirom na to da se među proizvodima od čelika u Industrijskoj strategiji RH 2014 – 2020. kao najznačajniji navode čelične cijevi, žice i aluminijski proizvodi, konstrukcije, radijatori, parni kotlovi i alati, sve roba široke primjene, nejasno je zašto odluka o ponovnom pokretanju proizvodnje Adria Čelika još nije donesena.

Iako je slična sudbina zadesila aluminij čija je cijena zbog kineske četiri puta veće proizvodnje u razdoblju od 2007. do 2015. godine pala 46 posto, slovenski je Impol (koji zapošljava oko dvije tisuće radnika i 2015. godine ostvaruje više od 546 milijuna eura prihoda te 25 milijuna eura dobiti) odlučio kupiti šibenski TLM (Tvornicu lakih metala). Time je dio radnih mjesta u TLM-u ostao sačuvan, a u daljnjem razvoju planira se i povećanje broja zaposlenih. Sličan primjer dolazi iz Slovenske industrije čelika, SIJ Group, koja se revitalizacijom proizvodnje i ulaganjima uspjela pozicionirati kao jedan od najvećih proizvođača nehrđajućeg i posebnih vrsta čelika u Europi s više od 570 milijuna eura izvoznog potencijala koji čini i 80 posto prihoda grupacije.

Njemački vicekancelar i ministar gospodarstva Sigmar Gabriel tvrdi da je upravo čelik ognjište njemačke industrije te se sustavno zalaže i za korištenje mjera zaštite europskog čelika i za modernizaciju industrije, a jedan je od potpisnika pisma upućenog Europskoj komisiji u kojem se tražilo izricanje kazne Kini za dampinške cijene ovog materijala. Gledano globalno, industrija čelika ključan je dio teške industrije diljem svijeta jer, prema mišljenju stručnjaka, jedno otvoreno radno mjesto u toj industriji za sobom povlači šest radnih mjesta u infrastrukturi, tehničkoj podršci i strojarstvu. Takve napore ulaže i Europska komisija (EK) koja je donijela paket mjera za digitalizaciju europske industrije, jer je primijećeno kako u digitalnoj transformaciji zaostaju metalurški sektori. Kako sugerira EK, digitalizacija proizvoda i usluga povećala bi godišnji prihod europskog industrijskog sektora za više od 110 milijardi eura.