Niske kamatne stope već su neko vrijeme obilježje monetarne politike u svim dijelovima svijeta. Štoviše, ukoliko promatramo duže vremensko razdoblje uočiti ćemo kako kamate nisu padale samo kao posljedica svjetske ekonomske krize već se umjeren trend smanjenja kamatnih stopa može uočiti kroz razdoblje od proteklih 30 godina.

Ukoliko promatramo skupinu G7 zemalja, čak tri ekonomije (Njemačka, Francuska i Japan) zadužuju se po negativnim kamatnim stopama uz rok dospijeća od pet godina ili manje. U svjetlu navedenog često imam priliku čuti kako su negativne kamatne stope u potpunosti umjetno stanje nastalo isključivo kao posljedica politika središnjih banaka, te da su prijetnja koliko za ekonomsku i financijsku stabilnost, toliko i za društvenu jednakost, pri čemu bi potonje bilo posljedica redistribucije dohotka od strane jedne prema drugoj društvenoj skupini.

U tom kontekstu postavlja se pitanje zašto su središnje banke konstantno snižavale svoje kamatne stope u proteklom razdoblju? Inicijalni pad kamatnih stopa u 90-im godinama 20. stoljeća bio je uvelike posljedica uspjeha središnjih banaka u postizanju cjenovne stabilnosti, a posljedično i postizanja stabilnih inflatornih očekivanja, odnosno bio je posljedica pozitivnih pomaka u ekonomijama.

Štednja umjesto investicija
Ipak, daljnji uzroci pada kamatnih stopa imaju nešto negativnije uzročnike. Prije svega, svjedočili smo usporavanju rasta produktivnosti te nižim očekivanim stopama rasta, što je sve rezultiralo nižim očekivanim povratom na kapital. S nižim povratom na kapital tvrtke su se voljne zadužiti i investirati samo po nižim kamatnim stopama da bi zadržale istu razinu profitabilnosti. S obzirom na navedeno, veći dio stanovništva/korporacija je postojao skloniji štednji umjesto investicijama. Potonje je dodatno pogoršano posljednjom krizom 2008. godine kada je visoka zaduženost svih sektora dovela do snažnog razduživanja i dodatno povećala stope štednje.

Posljedica svega navedenog je pad prirodne kamatne stope odnosno one stope koja se nalazi na ravnoteži između ponude novca i potražnje za novcem. Dakle, vidimo da su makroekonomski uvjeti bili ti koji su diktirali pad prirodne kamatne stope te središnje banke nisu imale izbore nego spuštati i svoje referentne stope. Da su reagirale suprotno te nastavile zadržavati kamatne stope na istim razinama unatoč novonastalim situacijama na tržištu, investicije bi samo postale dodatno neprivlačne za većinu tržišnih aktera, odnosno dodatno bi se povećavale stope štednje. Prema simulacijama ECB-a, da su ekspanzivne mjere monetarne politike izostale, posljedica bi bila oko 1,5% niži rast eurozone u razdoblju od 2015. do 2018. godine s još negativnijim implikacijama na inflaciju.

Draghijevo upozorenje
Dakle, da bi se kamatne stope normalizirale potrebno je stvoriti uvjete koji bi podigli prirodnu kamatnu stopu, odnosno koji bi potaknuli rast investicija i smanjenje štednje. Takve rezultate, kao što je nedavno upozorio guverner ECB-a Mario Draghi, ne može polučiti monetarna politika već su za istu potrebne strukturne reforme koje bi preokrenule trend pada produktivnosti, investicije učinile privlačnijima te mjere fiskalne politike koje, primjerice kroz smanjenje korporativnog poreznog opterećenja, također mogu povećati povrat na kapital. Imajući to na umu kao i nedostatak spomenutih reforma u velikom djelu eurozone, čini se kako ćemo još neko vrijeme biti suočeni s niskim do negativnim kamatnim stopama.