Malo tko danas se sjeća da je prije samo tri mjeseca Vlada, uoči izglasavanja nepovjerenja u Saboru, jednoglasno utvrdila kako Petrokemija nije više tvrtka od strateškog i posebnog interesa države. No, u predizbornoj utrci svi koriste sva sredstva, pa je i Petrokemija ponovno postala, istina bez službenog uvrštenja na listu, strateški važna za državu. Pomoći će joj se svim sredstvima da privremeno zatvori dug i osigura isporuku plina, i to ne dionicama Jadrana ili državnim jamstvom, već zadužnicom CERP-a u visini 300 milijuna kuna za kredit HBOR-a od 200 milijuna.

No, u poplavi informacija kojom se i kutinski proizvođač gnojiva upleo u predizbornu kampanju štošta se različito interpretira i izdvaja u prvi plan. Primjerice, stotine milijuna ta tvrtka ne duguje svim dobavljačima, već samo dobavljačima plina, i to ponajprije PPD-u, koji je i jedni dao ponudu na privatizacijskom natječaju, pokrenutom, pak, još za mandata bivše Milanovićeve Vlade. Umjesto da okonča taj proces, odluka o prihvaćanju ili odbacivanju PPD-ove ponude mjesecima se odgađa. Jer, prihvaćanje ponude moglo bi biti dočekano negodovanjem zbog činjenice da je zamjenik ministra gospodarstva na funkciju došao izravno iz Uprave PPD-a, dok bi obacivanje ponude značilo otvaranje stečaja Petrokemije, jer su prethodni pokušaji dokapitalizacije i privatizacije pokazali da nema interesa za ulaganje u tog gubitaša.

Dodatno je zapetljavanju slučaja pridonijelo i potpuno nepovjerenje Mosta i HDZ-a, a kad su konačno oko neke odluke postigli primirje, o osiguranju kredita Petrokemiji dionicama Jadrana, ta se odluka bez službenog obrazloženja skida s dnevnog reda Vladine sjednice. Naknadno se ispostavlja da zasluga za to pripada Olegu Butkoviću, ministru koji u Vladi nije nadležan za turistički resor, no kandidat je u 8. izbornoj jedinici u kojoj mu je jedan od protukandidata ni više ni manje nego upravo predsjednik Uprave Jadrana Dino Manestar, ujedno šef crikveničkog SDP-a, koji je na lokalnoj razini podigao sve na noge da zaštite Jadran od “zlih namjera uništavanja tvrtke”. No, iza uplitanja Jadrana u priču s Petrokemijom nema zakulisnih igara, već zapravo puno nepoznavanja osnova financijskog poslovanja. A umjesto da javno pojasne da davanje dionica u zalog nema utjecaja na poslovanje tvrtke, neodlučni u Vladi biraju brzo odustajanje od odluke.

Skidanje Jadrana teško će Butkoviću donijeti koji glas više, neće pomoći ni ubrzanju privatizacije Jadrana, a i Petrokemija će se načekati do zatvaranja svog slučaja. Neovisno o političkim promjenama ili tome radi li Vlada u tehničkom mandatu, za ozbiljnost i povjerenje u državu sve više na cijeni će biti savladavanje straha u donošenju odluka o upravljanju njome.