Postizborni pregovori Domoljubne koalicije i Mosta već su pomalo nalik na beskrajan dan. Nakon runde usklađivanja o reformskim pitanjima, potom o ustroju Vlade te načelima i sporazumu o reformskoj suradnj, na red su došle podjele resora i fotelja. A tu se obično stvari prizemljuju.

Koalicijski partneri imaju svoja očekivanja, stranački ogranci računaju s honoriranjem terenskoga predizbornog rada, a u popunjavanju “kućica” bujaju i dotad prigušene osobne ambicije i ministarski apetiti. Jeste li se dogovorili oko imena kandidata za ministre, pitanje je na koje vrhuške dvaju blokova odgovaraju bar dvaput dnevno; prije sastanka, a onda, za svaki slučaj, i poslije njega.

Kako popraviti rejting
Podjednako uporno postavlja se i pitanje zašto na sastancima nema i mandatara Tihomira Oreškovića. A to je zapravo jedan od pozitivnijih signala u cijeloj toj priči. Mandatar ima prečeg i važnijeg posla od sudjelovanja na tim sijelima upitne efikasnosti. Kako su doznali neki mediji, ovaj tjedan to će biti odlazak s guvernerom Borisom Vujčićem u Austriju, gdje se u ovo doba godine održava zatvoreni skup međunarodnih investitora, ujedno i kupaca hrvatskog duga. Javni dug koji se približava razini od 300 milijardi kuna, odnosno 90 posto BDP-a i visoka razina deficita te loš kreditni rejting koji plaćamo visokom cijenom financiranja neke su od glavnih preokupacija budućeg premijera. Kao financijašu s velikim međunarodnim iskustvom u HDZ-u su mu, uostalom, prije izbora i bili namijenili područje (javnih) financija. Za početak će više nego dovoljno izazovno biti složiti održiviji proračun, a drugim politikama i mjerama osigurati da se istodobno ne zakoči rast. Bez toga će teško biti popraviti trenutni kreditni rejting i uvjeriti investicijsku zajednicu da su nam perspektive rasta bolje nego što to sugeriraju premije rizika koje danas plaćamo, a koje se ogledaju i u trošku kamata od 3,6 posto BDP-a ili pak u implicitnoj kamatnoj stopi na javni dug koja se kreće oko 4,3 posto. I po jednom i po drugom smo, već je opće poznato, percipirani među najrizičnijima u krugu usporedivih zemalja iz zadnja dva kruga proširenja EU, ali i svh članica Unije.

Sve u svemu, prilikom izrade proračuna novi šef Vlade zacijelo će više nego dosadašnji premijeri biti prva linija obrane od apetita čelnika pojedinih resora. Utoliko bi i budućem ministru financija, tko god to bio, moglo biti nešto lakše nego Borisu Lalovcu koji se ovih dana požalio na praksu da su ministri financija u poziciji da “primaju želje i pozdrave” ostalih ministara u Vladi. Doduše, ponešto je ipak i u njihovoj čvrstini i autoritetu. Koga će dopasti Katančićeva, još uvijek je u sferi nagađanja između nekoliko kandidata. Mandatarova riječ bi navodno trebala biti zadnja, a na predložene kandidate trebao bi imati mogućnost veta. Koliko god zvuči logično da, kad već preuzima odgovornost za uspjeh ili neuspjeh provedbe programa Vlade, ima mogućnost da barem u gospodarskim resorima procijeni koji se prijedlog bolje uklapa u njegov tim, svakako će biti zanimljivo vidjeti kako će to u praksi izgledati.

Reforme vs. fotelje
Dio članova Nacionalnog vijeća Mosta inzistira na sudjelovanju u izvršnoj vlasti, a nekima od njih to je gotovo ultimativan zahtjev. To se, prije svega, tvrdi za Ivana Lovrinovića s Ekonmskog fakulteta i Juru Martinovića koji navodno ima aspiracije biti ministar pravosuđa. Ružica Vukovac, pravnica po struci i načelnica slavonske općine Velika Kopanica, otvoreno je pak izrazila zainteresiranost za resor poljoprivrede jer ona jedina, kaže. “živi poljoprivredu”. Što, dakle, ako između dva kandidata za Ministarstvo gospodarstva Orešković prednost ne da npr. Ivanu Lovrinoviću već drugopredloženom kandidatu? Hoće li Most to prihvatiti kao izbor uvjetovan stručnim preferencijama šefa Vlade? Isto dakako, vrijedi i za kandidate koji bi prema podjeli gospodarskih resora trebali doći na stol kao prijedlog Domoljubne kooalicije. Bit će to i test gdje su reforme stvarno na listi prioriteta.