Koliko su prepoznatiljivi naši sindikati? Neupućeni bi rekli da sindikati postoje tek kad vide štrajkaše pred vratima oronule tvornice. Upućeniji pak dvoje i nad brojem središnjica, ima li ih šest ili sedam, što nitko ne zna otkad je na scenu stupio poprilično nezamjetni Glas Hr. Poznavatelji scene slažu se da hrvatski sindikati nikad nisu bili “nevidljiviji” i pasivniji. Među sindikalnim liderima već se dugo nije pojavila nijedna osoba koja bi promijenila percepciju javnosti o njihovoj (ne)aktivnosti. Kolege novinari tu pojavu često nazivaju “kliničnom smrti” sindikata, kojima sad više nego ikad treba svježa krv. Najviše zbog toga što se ove godine donosi novi prijedlog zakona o radu.

Ne talasati
Sindikalni pokret bio je poprilično glasan u devedesetima da bi dolaskom koalicije na čelu sa Socijaldemokratskom partijom poprimio vizure partnera koji suviše ne talasa. S ponovnim dolaskom HDZ-a na vlast sindikati kao da su se pretvorili u poltrone vlasti koji bez većeg uspjeha egzistiraju zahvaljujući preostalim državnim tvrtkama i članarinom koju uplaćuju radnici pred mirovinom.Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koji je najveća središnjica, želi tu sliku izmijeniti. Moto njihove nove predsjednice Ane Knežević je integracija svih hrvatskih sindikata te privlačenja mladih u članstvo. Na mjesto predsjednice došla je iz Sindikata trgovine, a tek kada je smijenjena Vesna Dejanović, Ana Knežević doživljava pravu “renesansu”. Najgorljivija zastupnica zabrane rada nedjeljom, diplomirala je politologiju 1977. godine, a osim kratke karijere u novinarstvu radila je i u Končaru kao tajnica organa upravljanja dvije godine. U Savez sindikata Hrvatske došla je 1982. godine kao stručni suradnik i otada je njezina karijera vezana za sindikate. Godine 1994. izabrana je za predsjednicu Sindikata trgovine, a prije nekoliko tjedana postala je “alfa i omega” SSSH. Svoje stavove brani glasno i žustro, često ne uvažavajući protivnike, a kolege sa sindikalne scene najčešće joj zamjeraju na brzopletosti i koketiranju s politikom pa i s vlasnicima trgovačkih lanaca. Najveći kritičar među sindikatima je Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata. Ovaj gimnazijalac 20 godina radio je u Fini, odnosno ustanovama iz koje je nastala ta agencija, a na čelu NHS-a je od 1999. godine kada je oformljena središnjica u koju se uključio najveći broj sindikata iz Koordinacije sindikata javnih službenika i namještenika i Konfederacije nezavisnih sindikata Hrvatske. Upravo zbog toga prijetila je opasnost da će se sindikat pretvoriti u poligon za promicanje tuđih ideja, ali je svojim istupima Sever svima začepio usta.
On je inače i član Vijeća za laike Biskupske konferencije te čovjek s najvećom karizmom među sindikalistima. Zbog toga će se naći na meti kritika, ali upravo zbog principijalnosti neće koalirati s politikom niti dignuti ruku za zabranu okupljanja na zagrebačkom Markovu trgu, ispred Vlade i Sabora.

Političke ambicije
Boris Kunst je svojevrsni šminker među sindikalistima. Njegove političke ambicije već odavna nisu tajne. Kunst se u medijima prikazuje i kao osoba koja voli skupocjenu odjeću te druge luksuzne predmete. Kao i Ana Knežević, Kunst je diplomirani politolog, a trenutno je na poslijediplomskom studiju “Hrvatska i Europa” na FPZ-u. Do 1987. godine radio je kao predsjednik Saveza za fizičku kulturu, a bio je i predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda zagrebačke općine Medvešćak. Aktivan je u sindikatima od 1991. kao predsjednik gradskog vijeća SSSH, a 1994. kada je smijenjen utemeljio je Udrugu radničkih sindikata Hrvatske. U inat Savezu ove je godine vrata svoje organizacije otvorio za Vesnu Dejanović i Dušanku Marinković-Draču s kojima je osnovao novu središnjicu Glas Hr. Nije se nametnula ni programom ni reprezentativnim brojem članova, a o čemu se nitko od nadležnih institucija još nije očitovao.Među sindikalnim liderima nalazi se još jedna žena – Zdenka Gizdić, koja vodi Maticu sindikata javnih i državnih službenika. Od 1968. do 2000. godine Gizdić je bila zaposlena u sustavu zdravstva kao glavna sestra, a veći dio radnog vijeka provela je u patronaži. U sindikatu je od 2001. godine. Međutim, Gizdić je ipak politiku upravljanja sindikatom prepustila “starom liscu” Vilimu Ribiću, predsjedniku Sindikata visokog obrazovanja i znanosti, koji je prvi digao ruku za reformu zdravstva prema Hebrangovu modelu što ga je i politički etiketiralo. Iako svoje ideje brani vrlo glasno, pa mu zamjeraju na radikalnosti, Ribić je najodgovornija osoba za uspjeh štrajka u obrazovanju, ali mu se, s druge strane, zamjera da je svojim parafiranjem sporazuma dokazao da se lako povlači pred jačima koji barataju sa slabijim argumentima. Iako često ne puni novinske stupce, posebice stoga što se izbjegava uvlačiti u sindikalne afere, Stjepan Kolarić, predsjednik Sindikata UNI-Cro, vodi jedan od najorganiziranijih sindikata u državi, i to po uzoru na njemački sindikat Verdi. Na nagovor Vesne Dejanović pridružio se SSSH, ali razočaran tim projektom iz njega je brzo istupio.

IZNIMKA IZ Hrvatske udruge sindikata
Matijašević umjesto Mučnjaka
Sindikalne fotelje vrlo se teško prepuštaju. Jedini sindikalac koji je s mjesta predsjednika sindikata otišao svojevoljno je Zdenko Mučnjak, predsjednik Hrvatske udruge sindikata. Zamijenio ga je Ozren Matijašević, najgorljiviji branitelj prava radnika u brodogradnji, sektoru u kojem je i sam proveo 30-ak godina. Matijašević tek 2005. godine dolazi u HUS gdje je postao prepoznatljiv po svom oštrom jeziku. On za sebe tvrdi da koristi svaku priliku da bude na poznatom terenu, među radnicima, a dokazao je to i borbom za zagrebački TDZ, koji ga je stajao ugleda među drugim sindikalnim predstavnicima.