Dok se čeka dogovor Vlade i banaka o rješenju problema jakog švicarskog franka, odnosno tko će snositi većinu troškova tečajnih razlika, analiza Hrvatske udruge banaka pokazuje da nijedna zemlja nije osporila valutnu klauzulu vraćanjem tečaja na početni, kao ni (uz iznimku Mađarske) posegnula u proračun.

Premda se iz tabora dužnika često čuje kako bi baš susjedno rješenje voljeli vidjeti u Hrvatskoj, Velimir Šonje u analizi ističe da se ono nije pokazalo tako povoljnim za dužnike kao što je u početku predstavljano te da najboljeg rješenja – nema.  "Nemoguće je zaključiti kako izgleda najbolje rješenje", ističe Šonje dodajući da se najboljim zaštitom zasad pokazala "stabilnost domaće valute u odnosu na euro, premda djeluje samo posredno".

Proučavajući primjere u srednjoj i istočnoj Europi, Šonje ističe da su troškove uglavnom snosile banke prema dobrovoljnom modelu (Srbija) ili silom zakona kao u Hrvatskoj i Mađarskoj, a jedini model koji se svugdje može pronaći je direktni dogovor dužnika i banke o novim uvjetima kredita. Favorizirani mađarski model za dužnike ipak nije tako povoljan, ističe Šonje. Pogodovanje bogatijima prijevremenim otplatama 2011. po povlaštenom tečaju (25% slabijem od tržišnog) ubrzalo je pad vrijednosti forinte i povećalo terete najvećem broju dužnika uz istodobno značajno više kamate nego u Hrvatskoj.

Opciju prodaje i unajmljivanja kao zaštićenog najmoprimca iskoristilo je tek tri posto dužnika, a konverzija s početka godine provedena je po tržišnom tečaju iz studenog 2011. Dug koji se akumulirao u tzv. balonima uvećat će glavnice za pet godina i to po tržišnom tečaju, a tamošnja Vlada, za razliku od naše, problem tih otplata smatra zaključenim, primijetio je Šonje.