Problem jačanja švicarskog franka nije riješen privremenim fiksiranjem obračunskog tečaja na 6,39 HRK za CHF na teret banaka u siječnju 2015. Trajno rješenje tek treba pronaći, jer aktualno rješenje vrijedi samo godinu dana. Svrha ove analize, navode iz HUB-a, je prikazati i usporediti do sada primijenjena rješenja u zemljama srednje i jugoistočne Europe.

Pregled po zemljama pokazuje širok spektar primijenjenih rješenja, od posve slobodnih (Rumunjska i druge zemlje) preko hibridnih (Poljska, Srbija) do izrazito intervencionističkih (Hrvatska, Mađarska). Sukladno tome variraju i modeli podjele troškova tečajnih razlika. 

"Dvije su stvari zajedničke svim prikazanim modelima. Prvo, niti jedan model nije osporio načelo valutne klauzule i primijenio povratak na početni tečaj za sve dužnike. Drugo, sredstva državnog proračuna (subvencije dužnika) nigdje osim u Mađarskoj nisu neposredno korištene u svrhu rješavanja problema švicarskog franka. Troškove subvencija u najvećoj su mjeri snosile banke prema dobrovoljnom modelu (Srbija, najnovijih 5% otpisa pri konverziji) ili silom zakona (Hrvatska, Mađarska). Jedini model koji je svuda u primjeni je model bilateralnog reugovaranja uvjeta za dužnike s problemima u otplati", navodi se u zaključnom dijelu analize.

Poljski prijedlog socijalnog fonda koji bi financirale i banke još nije u primjeni, a mađarski državni fond koji je otkupljivao nekretnine najugroženijih dužnika činio je to uz diskont, pa nije jasno je li se time potpuno zaštitio od rizika, ili su se vrijednosti nekih nekretnina ipak kolebale toliko da bi se moglo sumnjati u gubitke koji predstavljaju fiskalni trošak. No, čak i u tom slučaju, riječ je o malom broju slučajeva 20 (samo 3% dužnika u Mađarskoj odabralo je model sell and lease back) i malom iznosu, tako da se eventualni gubitak može smatrati fiskalno zanemarivim, navode iz HUB-a.

"Stabilnost tečaja domaće valute u odnosu na euro – premda djeluje samo posredno – do sada se pokazala najboljom zaštitom dužnika. Zbog takve tečajne politike u Hrvatskoj, mađarski model konverzije prema tečaju iz studenog 2014. (prije promjene tečajne politike Švicarske narodne banke) nije doveo valutne uvjete za dužnike blizu uvjeta koje hrvatski dužnici imaju nakon zamrzavanja obračunskog tečaja na 6,39 kuna za franak. Općenito, mađarski se model do sada za dužnike nije pokazao onako povoljnim kao što je u početku bio predstavljen. Pogodovanje bogatijima kroz prijevremene otplate 2011. po povlaštenom tečaju ubrzalo je pad vrijednosti forinte što je povećalo terete preračunate u domaću valutu za najveći broj dužnika. Prosječne kamatne stope od početka su bile znatno veće nego u Hrvatskoj. Forinta je znatno više oslabila u odnosu na razdoblje podizanja kredita, nego kuna. Otplate balona tek predstoje mađarskim dužnicima, a mađarska vlada – za razliku od naše – problem u ovom trenutku smatra zaključenim", stoji u analizi bankara. 

Cijelu analizu pročitajte OVDJE.