Gotovo prije dva desetljeća politički komentator Fareed Zakaria napisao je proročki članak pod nazivom "Uspon neliberalne demokracije" u kojem je iskazao zabrinutost uslijed uspona popularnih autokrata s malo obzira za vladavinu prava i građanske slobode.

Vlade mogu biti izabrane na slobodnim i pravednim izborima, pisao je on, a da ipak rutinski narušavaju temeljna prava svojih građana. Od Zakarijinog članka, neliberalne demokracije postale su sve češće pravilo, a ne iznimka. Prema procjeni američke nevladine organizacije Freedom House, više od 60% zemalja svijeta su izborne demokracije – režimi u kojima se političke stranke nadmeću i dolaze na vlast na redovno sazvanim izborima – u uzlaznoj putanji u usporedbi sa 40% koliko ih je bilo u kasnim 1980-ima. Ali većina tih demokracija ne uspijeva pružiti jednaku zaštitu zakona. U pravilu, obično manjinske skupine (etničke, vjerske, jezične ili regionalne) najviše pate od neliberalnih politika i praksi.

Ali vladina opozicija različitih nazora suočena je s rizikom cenzure, progona ili nepravednih zatvorskih kazni. Liberalna demokracija utemeljena je na tri različite skupine prava: pravo vlasništva, politička prava i građanska prava. Prva skupina prava štiti vlasnike i ulagače od izvlaštenja. Druga omogućava preuzimanje vlasti skupinama koje pobijede u izbornom nadmetanju, te im omogućava izbor politika po vlastitom ukusu – pod uvjetom da te politike ne krše ostale dvije skupine prava. Naposljetku, građanska prava jamče ravnopravnost pred zakonom i ravnopravan pristup javnim uslugama poput obrazovanja.

Asimetrija tražitelja prava 
Prava vlasništva i politička prava imaju moćne korisnike. Prava vlasništva od primarnog su interesa za elite – vlasnike i ulagače. Oni mogu biti komparativno malobrojni, ali mogu mobilizirati materijalne resurse ako ne mogu provesti svoju volju. Oni mogu odnijeti svoj novac negdje drugdje, ili izabrati da ne ulažu – te time nametnuti znatne troškove ostatku društva. Politička prava od primarnog su interesa za organizirane mase – radničku klasu ili etničku većinu, ovisno o strukturi ili raskolu u društvu. Članovi većine mogu biti komparativno siromašni, ali oni imaju brojčanu nadmoć. Oni mogu zaprijetiti elitama pobunama i izvlaštenjem.

Za razliku od njih, glavni korisnici građanskih prava obično su manjine koje nemaju ni bogatstvo ni brojčanu nadmoć. Turski Kurdi, mađarski Romi, ruski liberali ili meksička autohtona populacija redovito imaju malo ovlasti unutar svojih zemalja. Njihovi zahtjevi za jednakim pravima stoga nemaju moć koju imaju zahtjevi vezani uz vlasništvo ili politička prava. Teorije koje teže objašnjavanju povijesnih izvora demokracije previdjele su tu asimetriju među tražiteljima različitih vrsta prava. Te teorije uglavnom se vrte oko nagodbe između vlasničke elite i radničkih klasa: suočene s prijetnjom pobune, elite proširuju franšizu i dozvoljavaju masama glasanje.

Zauzvrat, mase  – ili njihovi predstavnici – postižu sporazum da neće izvlastiti elitu. Naravno, elite preferiraju autokraciju u kojoj vladaju same i štite samo vlastita prava. Kroz povijest elite su uglavnom postupale po vlastitoj volji.Demokratska nagodba postaje izvediva samo kad su se mase u stanju organizirati i mobilizirati po pitanju zajedničkih interesa. To čini vjerodostojnim kako njihovu prijetnju pobunom prije nagodbe, tako i njihovo obećanje da će zaštititi vlasnička prava nakon nje.

Tijekom povijesti takve su mobilizacije bile rezultat industrijalizacije i urbanizacije, rata ili antikolonizacijskih borbi. Ali te nagodbe po svojoj prirodi dovode do izbornih, a ne liberalnih demokracija. Izvlaštene manjine, koje imaju najveći udio u igri za građanska prava, ne igraju nikakvu ulogu tijekom demokratske tranzicije iz jednostavnog razloga što uglavnom ne uspijevaju donijeti ništa do stola za nagodbe. Stoga demokratske nagodbe polučuju vlasnička i politička prava, ali samo rijetko kada također i građanska prava. Gledano iz te perspektive zagonetka nije zašto se demokracija tako često ispostavi neliberalnom. Zagonetka se sastoji u činjenici da se liberalna demokracija ikad uopće uspije pojaviti.

Neizvjesna ravnoteža 
Jedna skupina okolnosti koja pogoduje liberalnoj demokraciji je nedostatak određenih etničkih ili drugih raskola identiteta među ne-elitama. Kulturna i društvena homogenost znači da ne postoji prepoznatljiva manjina koju većina može diskriminirati. Tijekom povijesti skandinavske zemlje, a u posljednje vrijeme također Japan i Južna Koreja približavaju se tom prototipu. Drugačija situacija koja dovodi do sličnog ishoda je prisutnost mnogostrukih i preklapajućih raskola. Ako ne postoji jasna razlika između većina i manjina, svaka skupina na vlasti može biti voljna priznati tuđa prava iz straha da može biti suočena s radobljem odlaska s vlasti u budućnosti.

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?

Zahtjevan projekt

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude i pomiče granice

To je vrst neizvjesne ravnoteže na kojoj se temeljila, primjerice, demokracija u Libanonu – sve dok ju diferencijalan rast populacije ili vanjske intervencije nisu razvrgnule. Treća mogućnost je da se najdistinktivniji etnički ili rasni raskol u društvu uskladi s linijom koja odvaja mase od vlasničke elite. Primjerice, u Južnoj Africi bijelci su bili istovremeno i elita i rasna manjina. Kad je vlada tijekom razdoblja apartheida pregovarala s Afričkim nacionalnim kongresom prethodno demokratskoj tranziciji 1994., zahtijevala je (i dobila) vlasnička i građanska prava za bijelu manjinu u zamjenu za politička prava za crnačku većinu. Nagodba se održala relativno dobro, unatoč teškim vremenima s kojima je južnoafrička demokracija suočena od tada.

Razvoj kulture tolerancije 
S druge strane, liberalna demokracija možda ima malo veze s ravnotežom snage među društvenim skupinama i njihovim strateškim motivacijama. Možda ona umjesto toga zahtijeva s vremenom razvoj kulture tolerancije i građanskih sloboda. Ili možda je oboje neophodno za održivost institucija koje dugoročno podupiru prava vlasništva, politička i građanska prava. Bez obzira na razlog nastanka liberalne demokracije, ne bismo trebali biti iznenađeni činjenicom koliko je ona neuobičajena u praksi. Samo se političke sile rijetko kada usklade u cilju nastanka njene održive verzije. 

Koautor Sharun Mukand član je Instituta za napredne studije i profesor ekonomije na Sveučilištu Warwick.

© Project Syndicate, 2015.