U svijetu slabe domaće potražnje u brojnim naprednim gospodarstvima i tržištima u nastajanju, kreatori politika dovedeni su u iskušenje da potaknu gospodarski rast i zapošljavanje usredotočivši se na rast utemeljen na izvozu. To nalaže da slabe valute i konvencionalne i nekonvencionalne monetarne politike izazovu nužnu deprecijaciju.

Od početka godine, više od 20 središnjih banaka diljem svijeta popustile su monetarnu politiku, nakon što su to učinile Europska središnja banka i japanska središnja banka Bank of Japan. U eurozoni, zemljama na periferiji bila je neophodna slabost valute u cilju smanjenja vanjskih deficita i poticanja rasta. 

Utjecaj pada cijena nafte
Ali slabost eura koju je potaknulo kvantitativno popuštanje dodatno je povećala suficit na tekućem računu platne bilance u Njemačkoj, koji je već prošle godine iznosio ogromnih 8% BDP-a. Uslijed rasta vanjskih suficita u ostalim zemljama u srži eurozone, općenita neravnoteža u monetarnoj uniji je velikih razmjera i još se dodatno povećava. U Japanu, kvantitativno popuštanje bilo je prva "strelica" "Abenomije", programa reformi premijera Shinzoa Abea.

Početak tog programa znatno je oslabio jen i trenutno vodi prema porastu trgovinskih suficita. Pritisak prema rastu američkog dolara od kad su Europska središnja banka i Bank of Japan prihvatile kvantitativno popuštanje bio je snažan. Vrijednost dolara također je porasla prema valutama izvoznika robe naprednih zemalja, poput Australije i Kanade i brojnih tržišta u nastajanju. U tim zemljama kontinuirani pad cijena nafte i robe potaknuo je deprecijaciju valuta koje pomažu u zaštiti rasta od posljedica nižeg izvoza. 

Varijacije deviznog tečaja 
Vrijednost dolara također je porasla vezano uz valute tržišta u nastajanju s gospodarskim i financijskim poteškoćama: dvostruki fiskalni deficit i deficit tekućeg računa platne bilance, rastuća inflacija i usporavanje rasta, velike količine domaćeg i vanjskog duga i politička nestabilnost. Čak je Kina nakratko dopustila svojoj valuti slabljenje prema dolaru prošle godine, a usporavanje rasta outputa može dovesti vladu u iskušenje da dopusti daljnje slabljenje juana. U međuvremenu, trgovinski suficit ponovno raste, djelomično uslijed kineskog dampinga viška opskrbe robom – poput čelika – na globalnim tržištima. Do nedavno američki kreatori politika nisu bili suviše zabrinuti po pitanju snage dolara, jer su izgledi američkog rasta bili veći nego u Europi i Japanu.

Doista, početkom godine postojala je nada da će američka domaća potražnja biti dovoljno jaka ove godine da podrži rast BDP-a na blizu 3% unatoč snažnijem dolaru. Mislilo se da će niže cijene nafte i otvaranje novih radnih mjesta potaknuti raspoloživi dohodak i potrošnju.  Također da će kapitalna potrošnja (izvan energetskog sektora) i ulaganja u smještaj ojačati uslijed ubrzanja rasta.  Ali stvari danas izgledaju drugačije i varijacije deviznog tečaja od strane američkih dužnosnika postaju sve naglašenije.

Dolar je aprecirao znatno brže nego što je to itko očekivao; te, kao što nagoviještaju podaci za prvi kvartal 2015., učinak na neto izvoz, inflaciju i rast bio je veći i brži od onog što su bili nagovijestili statistički modeli kreatora politika. Štoviše, jaka domaća potražnja nije se uspjela materijalizirati; rast potrošnje je bio slab u prvom kvartalu i kapitalna potrošnja i ulaganja u smještaj su još dodatno oslabila. Posljedično, Sjedinjene Američke Države su se ustvari pridružile "valutnom ratu" u cilju sprečavanja daljnje aprecijacije dolara. Dužnosnici Feda počeli su eksplicitno govoriti o dolaru kao čimbeniku koji utječe na neto izvoz, inflaciju i rast. I nadležna tijela Sjedinjenih Američkih Država postala su sve kritičnija prema Njemačkoj i eurozoni uslijed usvajanja politika koje oslabljuju euro dok istovremeno izbjegavaju one koje potiču domaću potražnju, primjerice, privremeni fiskalni poticaj i ubrzani rast plaća. Nadalje, verbalna intervencija bit će popraćena političkim djelovanjem, jer će usporeni rast i niska inflacija – koju je djelomično potaknuo snažan dolar – navesti Fed na kasnije i sporije ukidanje nulte porezne stope nego što je bilo očekivano. To će poništiti dio nedavnih prednosti dolara i zaštititi rast i inflaciju od silaznog rizika.

'Osiromaši svog susjeda'
Trenutne trzavice mogu naposljetku dovesti do trgovinskih trzavica, a valutni ratovi mogu prijeći u trgovinske ratove. A to bi moglo donijeti probleme Sjedinjenim Američkim Državama koje pokušavaju zaključiti mega-regionalno Transpacifičko partnerstvo. Nesigurnost vezana uz pitanje može li Obamina administracija sakupiti dovoljno glasova u Kongresu za ratificiranje Transpacifičkog partnerstva trenutno je zakomplicirana predloženim zakonodavstvom koje bi nametnulo carinske pristojbe u zemljama upletenim u "valutnu manipulaciju". Kad bi takva veza između trgovine i valutne politike bila nametnuta na Transpacifičko partnerstvo, azijski sudionici odbili bi sudjelovati. Svijet bi bio u boljem položaju kad bi većina vlada slijedila politike poticanja rasta domaćom potražnjom, umjesto izvoznim mjerama i strategijom "osiromaši svog susjeda". Ali to bi zahtijevalo da se oni pouzdaju manje u monetarnu politiku, a više u odgovarajuće fiskalne politike (poput veće potrošnje na proizvodnu infrastrukturu).

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Čak i dohodovna politika koja diže plaće, te time i prihode radne snage i potrošnju, bolji je izvor domaćeg rasta nego deprecijacije valuta (koje ruše i realne plaće). Suma svih trgovinskih bilanci diljem svijeta jednaka je nuli, što znači da ne mogu sve zemlje biti neto izvoznici – i da su valutni ratovi naposljetku igre nulte sume. Eto zašto je uplitanje Sjedinjenih Američkih Država u sukob bilo samo pitanje vremena. 

© Project Syndicate, 2015.