Nije prošlo niti šest mjeseci otkako je Europska komisija pokrenula ambiciozan novi projekt s ciljem promoviranja otvorenosti lobističkih tvrtki i lobista, a Registar transparentnosti EU već jedva uspijeva ispuniti svoj zadatak. Naime, registar je ustrojen na dobrovoljnoj osnovi, bez ikakvih zakonskih poluga pa se u potpunosti oslanja na dobru volju lobista. Kadrovski je potkapacitiran, a osoblje zaduženo za njega nema niti vremena niti mogućnosti provjeriti vjerodostojnost podataka koje je dosad dostavilo više od 7000 registriranih.

Četiri honorarca
Ti nedostaci surezultirali time da se Junckerova komisija našla na brisanom prostoru kada je riječ o transparentnosti, a kritičari su dobili novo streljivo nedavno isplivalim kontroverzama o relevantnosti podataka koje je dostavio dio velikih kompanija. Tako je primjerice američka investicijska banka Goldman Sachs,  na zahtjev Europske komisije da svi registrirani moraju dostaviti novije podatke, prošlog tjedna objavila kako kako je lani za lobiranje u EU potrošila 800.000 eura.

To je poprilično dramatičan rast s 50.000 eura koje je ista kompanija za istu svrhu prijavila godinu ranije, piše Politico. Unatoč tome što se u Goldman Sachsu pravdaju kako su u te troškove uračunali i one za otvaranje svog ureda u Bruxellesu, nevladine udruge poput ALT-EU-a nisu u to uvjerene i sumnjaju kako je kompanija zapravo 2013. zapravo potrošila mnogo više novca nego što je prijavila u Registar. Te sumnje u Goldman Sachu odbacuju. Zagovornici transparentnosti pak ne krive toliko kompanije koje bi trebale evidentirati svoje lobističke izdatke u registru, koliko problematični sustav EU koji nema baš niti jedan mehanizam provjere dobivenih podataka. U biti se sve zasniva na brojkama koje će lobisti dobrovoljno dostaviti.

Koliko je tom problemu pristupljeno diletantski pokazuje i to što se registrom bave samo četiri honorarno zaposlena osobe, i to dvije u Europskoj komisiji i dvije u Europskome parlamentu. Štoviše, jedan dužnosnik EU rekao je Politicu kako se i njih četvero redovito razmješta iz registra na druge projekte. S druge pak strane, u Kanadi, čija je lobistička industrija tek petina one u EU, na registru je stalno zaposleno 28 osoba.  Nadalje, dok europski dužnosnici na zahtjev javnosti mogu tražiti dodatne podatke od lobista, u praksi nemaju baš nikakvih ovlasti za provođenje istraga i u konačnici se opet uzdaju u dobru volju lobista da će im tražene podatke doista i dostaviti. 

Nuklearna opcija
Doduše Komija i Parlament u slučaju ignoriranja zahtjeva o dodatnim podacima mogu iskoristiti ono što lobisti zovu "nuklearna opcija", a to je tražiti brisanje te lobističke kompanije iz registra, čime ona gubi pravo obavljanja toga posla, no u praksi se to nikada nikome nije dogodilo.  "Jasno je da lobisti mogu obavljati svoj posao u sivoj zoni dajući zavaravajuće podatke. Također je jasno da se to mora promijeniti", ističe Nina Katzemich iz njemačke nevladine udruge Lobby Control. Valja istaknuti kako u SAD-u pak lobisti mogu biti krivično gonjeni za objavu netočnih podataka.