Grčki pregovori s EU koji unose razdor ponovno su vratili zaduženost u središte rasprava o gospodarskom rastu i stabilnosti.

Ali Grčka nije jedina zemlja koja pokušava otplatiti svoj postojeći dug, a još je manje jedina koja pokušava obuzdati zaduživanje. Njena opterećenost pregovorima sa svojim vjerovnicima trebala bi potaknuti ostale zemlje na poduzimanje mjera za hvatanje u koštac sa svojom vlastitom prezaduženošću. 

Podrška gospodarskom rastu
Od izbijanja globalne financijske krize 2008., svjetska zaduženost povećala se za 57 bilijuna dolara, nadmašivši rast BDP-a. Dug opće države povećao se za 25 bilijuna dolara, gdje udio razvijenih gospodarstava iznosi 19 bilijuna dolara – što je izravna posljedica ozbiljne krize, programa fiskalnih poticaja i sanacija banaka. Dok su američka kućanstva znatno smanjila svoj dug (uglavnom uslijed neplaćanja hipoteka), zaduženost kućanstava u brojnim drugim zemljama nastavila je s brzim rastom. U svim najvećim gospodarstvima odnos između duga i BDP-a (uključujući javni i privatni dug) danas je veći no što je bio 2007. Velik udio u toj akumulaciji duga uzrokovala su nastojanja pružanja podrške gospodarskom rastu unatoč nepovoljnim deflacijskim vjetrovima nakon krize 2008. To je osobito bio slučaj u Kini na koju, zajedno s ostalim zemljama u razvoju, otpada gotovo pola duga nastalog od 2008.

Nesumnjivo, dug sam po sebi nije loš. Ali prekomjerno pouzdavanje u dug stvara rizik od financijskih kriza koje potkopavaju rast. Imajući to u vidu, svijet mora pronaći puteve prema rastu koji se manje temelje na kreditima, te načine za eliminiranje postojećih dugovnih opterećenja. Zemlje imaju tri opcije koje im mogu pomoći u obuzdavanju buduće akumulacije duga. Prvo, mogu provoditi protucikličke makroprudencijalne mjere za obuzdavanje kreditnih ciklusa i sprečavanje prekomjernog zaduživanja. Primjerice strožija ograničenja odnosa vrijednosti zajma i vrijednosti nekretnine i veće kapitalne rezerve u bankama mogle bi usporiti rast kredita u trenutku pregrijavanja tržišta stanovanja i komercijalnih nekretnina.

Ipak, Sjedinjene Američke Države usvojile su upravo suprotan pristup, gdje su neki kupci nekretnina koji kupuju prvi put dobili pristup hipotekarnim kreditima sa 97% vrijednosti zajma u odnosu na vrijednost nekretnine. Druga strategija za obuzdavanje nagomilavanja duga mogla bi biti uvođenje hipotekarnih ugovora koji omogućavaju veće dijeljenje rizika između zajmoprimaca i zajmodavaca, koji bi prvenstveno bili spoj duga/vlasničkog kapitala. Kao što je to sumorno pokazala Velika recesija, kad je razdoblje rasta procjena vrijednosti nekretnina popraćeno razdobljem pada cijena i kućanstva pokušavaju smanjiti zaduženost, rezutlati mogu biti katastrofalni.

Talent za financijske inovacije koji je proizveo štetne nove opcije hipotekarnih kredita prethodno financijskom slomu trebao bi sad biti obuzdan u cilju razvoja fleksibilnijih hipotekarnih kredita koji bi pomogli zajmoprimcima da izbjegnu nesipunjavanje obveza. Jedan primjer toga su hipotekarni krediti s "podjelom odgovornosti" u kojima se plaćanja smanjena pod određenim uvjetima, kao što su prilike u kojima cijene nekretnina za stanovanje padnu ispod kupovne cijene zajmoprimca. U zamjenu za ovu fleksibilnost, zajmodavac dobiva udio u kapitalnom dobitku koji se ostvari prilikom prodaje te nekretnine. Na sličan način, hipotekarni zajam s promjenjivom kamatnom stopom prilagođava plaćanja i uvjete u određenim slučajevima, poput primjerice, gubitka posla. 

Nova porezna pravila
Treća opcija za ograničavanje akumulacije duga je preispitati porezna pravila koja pogoduju dugu. U brojnim zemljama, kamate nastale na hipotekarni zajam ostaju porezno priznate. Iako se postupno ukidanje tog načela smatra politički spornim, neke zemlje, poput Velike Britanije u 1980-ima – uspjele su to postići. Na sličan način, bilo bi teško  – ali ne i nemoguće – smanjiti poticaje, stvorene u poreznim sustavima gotovo svih zemalja, za korporativnu zaduženost. Vlade također moraju djelovati u cilju smanjenja postojećeg duga – i oskudne globalne potražnje kojoj on doprinosi.

Većina prezaduženih vlada jednostavno se ne može izvući iz zaduženosti. Za to ne mogu biti dostatne samo stroge mjere štednje, jer bi to zahtijevalo od država ogromne fiskalne prilagodbe – 5% BDP-a, u slučaju Španjolske – da bi im se građani vjerojatno opirali, kao što su to učinili građani Grčke. Učinkovitiji pristup bio bi uporaba širokog raspona alata, uključujući restrukturiranje duga. U nekim zemljama, prodaja javnih sredstava i naplata jednokratnog poreza na imovinu također bi bile od pomoći.

Fiskalna stabilnost

Kako banke oblikuju ekonomski rast Hrvatske?

Zahtjevan projekt

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude i pomiče granice

Ulagači, analitičari i ostali komentatori moraju iznijansirati svoje stajalište vezano uz istinske obveze zaduženosti opće države. Velik dio akumuliranog državnog duga tijekom posljednjih godina omogućen je kvantitativnim popuštanjem, uslijed kupovine velikih razmjera državnih obveznica od strane središnjih banaka. Američka središnja banka Federalne rezerve, britanska Bank of England i japanska Bank of Japan trenutno, navedenim redosljedom, posjeduju 16%, 24% i 22% od svih nenaplaćenih obveznica. 

Razvoj novih alata
Budući da su središnje banke u vlasništvu vlada i da se kamate koje se plaćaju na nenaplaćene obveznice doznačavaju natrag u državnu riznicu, te državne obveznice se temeljno razlikuju od onih u vlasništvu drugih vjerovnika. Težište na "neto" državnom dugu (što isključuje međudržavnu zaduženost, poput obveznica u vlasništvu središnjih banaka) je učinkovitiji pristup procjeni i omogućavanju održivosti javnog duga.  Globalna gospodarska kriza ogoljela je izazov smanjenja duga – i rizike koji nastaju uslijed prekomjerne zaduženosti. Međutim, kriza je također intenzivirala ovisnost države i kućanstava o zaduženosti, što je uzrokovalo rast razine duga – trend koji će, ako se ne obuzda, dovesti do drugih kriza u budućnosti. Vrijeme je za preusmjeravanje financijskih inovacija prema razvoju novih alata i pristupa za rješavanje tih izazova. Tek tada će se svjetsko gospodarstvo kretati putem održivog rasta. 

© Project Syndicate, 2015.