Četvrtak, 12. siječnja 2006. godine. Mjesto radnje: Avenue des Champs-Elysees 101. Pred vratima neviđena gužva. Vrata se otvaraju, a stampedo raspomamljenih Francuskinja hrli trgovinu. Diskretan znak s natpisom “sale” (optočen 24-karatnim zlatom, naravno) stoji istaknut na svakoj polici. Sat vremena nakon toga, trgovina i njene police zjape prazni. Nema više Damier Canvas, Epi Leather pa čak ni Mini Epi, koje gotovo više nitko ne kupuje. Da, rasprodaju je ove godine imao čak i najpoznatiji svjetski dizajner ženskih torbica i kožnih accessoirea – Louis Vuitton. Nažalost, nikakvo mantranje ni paljenje svijeća nije mi pomoglo da osobno nazočim tom povijesnom događaju. Umjesto mene, tamo su bili novinari BBC-a, CNN-a pa i jedne domaće TV kuće, wannabe celebrity i pokoji gay pobornik plus već spomenuta tisuća pomamljenih Parižanki. Rasprodaje. Magična riječ koja u svakom od nas pobuđuje naglu navalu adrenalina ravno u mozak, pokreće nas iz zimske hibernacije, a zadnja istraživanja pokazala su kako je rasprodaja uzrok povećane potrošnje u granicama i do deset puta većim nego uobičajenim. A ja sam mislila da zapravo štedim.

Djelić glamoura
Hrvatski primjeri su definitivno brojni. Jet-setteri sa zagrebačke Bogovićeve svake subote iznova prošetavaju modele viđene tek na modnim pistama i pokojoj filmskoj divi. Istina, ponekad se Versaceu potkrade koje slovo c viška, no tko to uopće gleda – važno je biti “in”. Tom namjerom prošetala sam i ja ulicama naše metropole u nadi, da ću možda i ja pronaći djelić glamoura i za sebe.

Prva postaja – Frankopanska. Izbjegavam susret s nervoznim kondukterom koji me skoro uhvatio kako se švercam tu jednu stanicu. Ne plaćam kartu jer – svaka će kuna biti dragocjena. Trgovina s dizajnerskim cipelama. Koja im žena ne bi odoljela. Predivne ‘wedge’ čizme koje sam tako željno pogledavala kroz izlog, antilop crna koža sa predivnim iako, ne prenapadnim, kopčama. Podsjećam, bio je već drugi dan otvaranja rasprodaja a ja nosim “onaj” omraženi broj cipela – 39. “Imate li ove čizme u broju 39?” pitam pogleda uprtih u prodavačicu kao da gledam samo božanstvo. Ljubazan i kurtoazan smješak, kimanje glavom i donošenje čizama. Pristaju kao salivene, razmišljam o mogućem kombiniranju, a oči mi padaju na markicu sa cijenom. Piše 3999 kuna!? “Ali toliko su koštale i mjesec dana prije”, s nevjericom govorim prodavačici. Malo manje kurtoazan smješak i podizanje markice manikiranim noktima. Prekrižena cijena iznosi 4799 kuna. “Popust vam je ispisan ovdje”, odgovara mi sad već pomalo grubo nakon čega slijedi nezaboravna rečenica koja je svojedobno obilježila hollywoodsku kinematografiju: “Naravno, ukoliko Vam je preskupo…” Nije mi nikako bilo jasno kako je moguće da sam pročitala krivu cijenu i to više puta. Kriva cijena mi je upisana i u mobitel. Zovem A. koja mi isto odgovara kako je upravo ta cijena bila i prošli mjesec. Izlazim razočarana i neobavljenog posla. Ni u drugoj trgovini nisam bila bolje sreće. Iako je na staklu istaknut pano veličine kojeg se ne bi posramio niti jedan hrvatski političar, a koji objavljuje sniženje do 80 posto, unutra – hladan tuš. “Snižena je samo ljetna kolekcija, a ne i traperice.” odgovaraju mi neljubazno. Ljetna kolekcija sastoji se od par majica koje se vežu oko vrata, a koštaju otprilike kao i pretprošle godine. Pretprošle, jer će ljetna kolekcija 2005. na sniženje tek – iduće zime. Viša cijena je dopisana i prekrižena nedavno na što me podsjetila poprilično svježa tinta koja mi je napravila otiske na prstima.

Sljedeća postaja – Ilica. Ta 5660 metara najduža zagrebačka ulica poprište je high street trgovina. Odmah iz Frankopanske ulazim u jednu od njih. Diskretni natpisi sniženje nalaze se ukomponirani s ostalim pahuljičastim motivima nacrtanim na staklu. Roza vestica snižena s 399 na 199 kn i ne zvuči tako loše, a zimski kaputić za samo 499 kn (a bio je 999 kn) prava je bagatela. Na sreću, još uvijek imaju moj konfekcijski broj (38) te odlazim u kabinu na isprobavanje. Sasvim pristojno izgleda za takvu cijenu osim – primjećujem končić koji visi s jednog od rukava. Skidam majicu i pobliže razgledavam rukav koji je, gotovo dva cm kraći od drugog. Nova moda? Zapravo – obična roba s greškom.

Valja znati štrikati
U dućanu nigdje ne piše kako je to roba s greškom (kaputić je imao i masnu mrlju promjera tri centimetra) te se u nadi obraćam prodavačici. Ista mi vrlo ljubaznim tonom objašnjava kako to nije greška jer se končić može “uštrikati” natrag u rukav a i mrlja bi trebala “izaći” nakon kemijskog čišćenja te je stoga ovo prava prilika. S obzirom da sam kao mala markirala grupu vezilja na koju sam se upisala kako ne bi morala vježbati tjelesni, odustajem od ponuđene prilike. Uostalom, ionako mi je zlo od mirisa u kemijskoj čistionici.

Trčim prema sljedećoj postaji – trgovina sportskom odjećom. Kako mi je pas pojeo oba para tenisica, pod hitno mi treba barem jedan kako se ne bi sramotila kad psa vodim u šetnju ili jednom tjedno posjetim lokalnu teretanu. Tenizice stoje 139 kuna, a snižene su za, ne biste vjerovali, gotovo 500 posto. Prava prilika no, nažalost, nemaju broja (39, sjećate se). Ljubazan i naočit prodavač nudi mi druge, vrlo slične. Razlikuju se samo u boji popularnog logoa. Kad malo bolje razmislim više mi se i sviđa ova narančasta na bež podlozi nego na crnoj. Isprobavam, i sasvim sam zadovoljna sve dok mi pogled ne padne na – pogađate već – cijenu. Cijena je 599 kuna za isti model tenisica iako, uistinu, druge boje. Na moje pitanje o tom prirodnom fenomenu, ljubazni mi prodavač odgovara kako je to zato jer još uvijek imaju najaktualnijih brojeva. Kad ostane samo patuljasti 35 ili onaj čamac od broja 44, tada se tenisice snižavaju za spomenuti postotak. S trenirkama je ista stvar dok stvari u jednoj veličini, poput ruksaka, nogometnih lopti ili kapa nisu na sniženju. Jesam li spomenula da sam dotičnu trgovinu skoro promašila zbog njene kamuflaže plakatima ‘Saldi’. A jedan od meni najdražih modnih svetišta zasigurno je ona divna zgrada na par katova. High street imena jedna do drugih, tu i tamo pokoji dizajnerski komad. Unaprijed se veselim što je ta marka uopće došla kod nas. Kaputić koji sam vidjela u britanskom časopisu upravo je njihov, a košta – pravo malo bogatstvo. Negdje oko 5000 kuna. Međutim, umjetna koža i umjetno krzno vrlo je svevremensko pa je dugoročno isplativa investicija. Još kad pribrojimo sniženje, možda bi dvije rate na Amexu riješile situaciju. Na drugom katu, neugodno iznenađenje. Ostao je još samo jedan. Za broj je veći nego što uobičajeno nosim, no ako ispod obučem deblju vestu i neće izgledati tako loše. Ionako je u modi “šlampavi look”. Stoji mi dobro, ali slijedi otprije poznati scenarij. Snižena cijena je 8999 kuna (a prekrižena 10.999 kn). Odustajem i ogorčeno odlazim po sendvič na akciji od samo 14,99 kuna te odlučujem svoje probleme, tipično ženski, utopiti u hrani. Na pultu mi objašnjavaju kako im je upravo ponestalo šunke te da izaberem neki drugi, naravno, po punoj cijeni. Gladna kupujem colu light (koja je isto poskupila zbog ambalaže) te nevoljko šećem morem Moschinno, LX i Fendi kreacija.