U sjevernoj Europi, osobito u Njemačkoj, odluka Europske središnje banke (ECB) vezano uz usvajanje monetarne politike kvantitativnog popuštanja (QE) potaknula je lavinu optužbi.

Velik broj njih je neutemeljen ili čak neosnovan. Neke su zbunjujuće. Ostale stavljaju veće težište na potencijalne opasnosti nego na one stvarne. Samo ih nekolicina ukazuje na stvarne probleme, zanemarujući pritom potencijalna rješenja. Sudeći prema kritikama, mogli bismo smatrati nultu inflaciju blagoslovom. Ali kad bi to bila istina, središnje banke diljem svijeta bile bi ju postavile za cilj još davno. Umjesto toga, sve one definiraju stabilnost cijena niskom, stabilnom, ali pozitivnom inflacijom.

Porazne posljedice 
To je stoga što nulta inflacija ima tri porazno negativne posljedice. Prvo, ona potkopava učinkovitost standardne monetarne politike (jer kad bi se kamatne stope spustile znatno ispod nule, polagači bi podigli novac iz banaka i stavili ga u sefove). Drugo, ona čini relativne plaće (primjerice plaće u proizvodnji prema plaćama zaposlenika u uslužnom sektoru) rigidnijima, jer su ugovori o plaćama obično definirani u eurima. I treće, ona povećava teret prošlih dugova i čini izlaz iz privatne ili javne dužničke krize još bolnijim.

Međutim, kritičari kažu da nema razloga za zabrinutost, jer gotovo-nulta inflacija u eurozoni je samo posljedica oštrog pada cijena nafte. Nažalost, zaista ima puno razloga za zabrinutost. Inflacija potrošačkih cijena u eurozoni nalazi se ispod zadanog cilja već 22 mjeseca zaredom – znatno prije no što su se cijene nafte počele srozavati. Jeftinija nafta je blagodat za rast; ali ona također snižava dugoročna inflacijska očekivanja koja su zapravo istinski predmet monetarne politike. 

Težak izlaz iz deflacije 
Tu je i tvrdnja kritičara da je inflacija ispod donje granice inflacionog cilja potrebna u svrhu ponovnog uspostavljanja konkurentnosti. To je samo zbunjujuće. Istina je da ponovno uspostavljanje konkurentnosti diljem eurozone još nije okončano i da neke zemlje stoga trebaju zabilježiti inflaciju ispod cilja u cilju rezanja iznad prosječnih troškova. Ali to nije istina za eurozonu u cjelini. Konkurentnost diljem eurozone ovisi o kvaliteti proizvoda i tečaju eura koji je fleksibilan. Inflacija je irelevantna po tom pitanju. Ipak, kritičari ECB-a boje se čarobnjakovog naučnika: monetarne inicijative poput kvantitativnog popuštanja (QE) naposljetku će uzrokovati dvoznamenkastu inflaciju.

Taj način razmišljanja je u najmanju ruku neobičan. Ako kritičari žele naglasiti da središnje banke griješe, čini se vrijednim naglasiti da je pogreška učinjena u eurozoni bila dopustiti inflaciji da dosegne suviše niske razine. Trenutno Europska središnja banka reagira silom, ali, kao što su otkrili japanski kreatori politika, zaista nije lako pronaći izlaz iz deflacije. Mario Draghi, predsjednik ECB-a, mogao bi doživjeti neuspjeh vezano uz pokušaje vraćanja inflacije na 2%. Ili bi mogao premašiti cilj. Nitko to ne zna. Ali neobično je tvrditi da bi potencijalna opasnost trebala spriječiti ECB u borbi s opasnošću koja je odveć realna. Tada dolazi tvrdnja da je kvantitativno popuštanje ilegalno. Ali primarna odgovornost ECB-a je postići i održati stabilnost cijena. U trenutku kad konvencionalna politika kamatnih stopa postane nemoćna, njena dužnost je pouzdati se u ostale instrumente.

Kupovina vladinih obveznica eksplicitno je odobrena Sporazumom o pridruživanju EU. To ne znači da kvantitativno popuštanje nema mana. Ono će vjerojatno uzrokovati mjehuriće cijena nekretnina. Ultra niske kamatne stope podižu cijene nekretnina na dva načina: one povećavaju trenutnu vrijednost budućeg tijeka prihoda od robe ili obveznica s fiksnim prihodom; i one čine kupovinu putem zajmova i kupovinu nekretnina pogodnijima. Stoga je inflacija cijena nekretnina vjerojatna, a kreatori politika trebat će ju obuzdavati regulatornim alatima, poput kreditnih limita. Nadalje, kvantitativno popuštanje povećat će nejednakost. Povećanje cijena robe, obveznica i zemljišta povećat će bogatstvo njihovih vlasnika.

Očito je da oni bez imovine neće ostvariti korist. Ali monetarna inicijativa ECB-a također će pomoći ponovnom uspostavljanju rasta i otvaranju radnih mjesta, te će stoga koristiti i siromašnima. Vlade imaju zadatak da se uhvate u koštac s povećanjem nejednakosti koje proizlazi iz kvantitativnog popuštanja i one imaju instrument za to: oporezivanje. Kad su se Federalne Rezerve, središnja banka SAD-a, upustile u kvantitativno popuštanje, bile su optužene za izvoz vlastitih problema, jer agresivno monetarno popuštanje neizbježno oslabljuje valutu. Ista optužba sad je potignuta protiv ECB-a. Ali to je zbunjujuće. Naposljetku, oporavak SAD-a pomogao je njihovim trgovinskim partnerima više no što im je naštetio. U današnjem svijetu globalne monetarne međuovisnosti, pravilo igre je da bi svaka monetarna unija trebala održavati vlastitu stabilnost cijena. Europska središnja banka nije odstupila od tog standarda. 

ekonomski rast

Jedan sektor ima presudan utjecaj na rast Hrvatske – i nije turizam

strateško pitanje

Banke ulažu milijarde u ovo i to nema veze s novcem koji posuđuju

Sklonište od pritisaka
Još jedno pitanje od velikog interesa u Njemačkoj je da bi kvantitativno popuštanje trebalo biti potajni način stvaranja euroobveznica. Ali euroobveznica je sporazum među njenim izdavateljima o pružanju uzajamnih garancija. Međutim, ECB nije izdavatelj; ona je neovisna agencija, a odluka o kupnji je njena vlastita odluka. Nadalje, 80% rizika snosit će pojedinačno nacionalne središnje banke. Suprotstavljanje sjeverne Europe euroobveznicama odražava pitanja moralnog hazarda da će monetarni aktivizam destimulirati strukturne reforme. Međutim, u kontekstu produžene stagnacije, argument "nema alternative" za reformu slabi svakim danom. Nakon očite koristi, nastupa premorenost od reforme.

Novi politički miks trebao bi kombinirati podršku na makro razini i promjenu na mikro razini. Argument da će kvantitativno popuštanje uništiti fiskalnu disciplinu ne može se u potpunosti odbaciti, jer čini se da se i njegovi zagovornici i njegovi protivnici slažu da su njegovi dani odbrojani. Ali, iako je istina da će kupnja obveznica od strane ECB-a pružiti vladama sklonište od tržišnih pritisaka, ti pritisci su ionako bili prilično neučinkoviti. Vladin je posao pridržavati se njihovog dijela nagodbe i pobrinuti se da ne izbjegavaju svoje odgovornosti. Tome zapravo služi fiskalni ugovor EU.

Njemačke primjedbe 
Naposljetku, njemački kritičari prigovaraju da monetarna politika ECB-a nije usklađena s njemačkim gospodarskim uvjetima. To je istovremeno istinito i neizbježno. ECB je odgovoran za eurozonu u cijelini. Njena monetarna politika ne može uvijek biti savršeno prilagođena potrebama svih njenih članica. Tijekom prvog desetljeća eura, politika ECB-a bila je suviše labava u slučaju Španjolske; trenutno je suviše labava za Njemačku. ECB ne bi trebali okrivljavati radi činjenice da ona radi svoj posao.

© Project Syndicate, 2015.