Tko bi bio pomislio da će šest godina nakon globalne financijske krize, najrazvijenija gospodarstva još uvijek plivati u moru abecede – ZIRP (politika nulte kamatne stope), QE (kvantitativno popuštanje), CE (olakšavanje izravnanja platnih bilanci), FG forward guidance (upravljanje očekivanjima), NDR (negativna stopa na depozite) i U-FX Int (neograničena intervencija u razmjeni valuta) – nekonvencionalnih monetarnih politika?

Niti jedna središnja banka nije razmotrila niti jednu od ovih mjera prije 2008. Danas su one postale sastavni dio alata kojim se služe kreatori politika. Zaista, samo tijekom posljednjih godinu i pol, Europska središnja banka usvojila je vlastitu verziju upravljanja očekivanjima, tada se usmjerila na politiku nulte kamatne stope, zatim je prihvatila olakšavanje izravnanja platnih bilanci, prije no što je odlučila isprobati negativnu stopu na depozite. U siječnju je u potpunosti usvojila kvantitativno popuštanje. Doista, do sada su se američka središnja banka Fed, britanska središnja banka Bank of England, japanska središnja banka Bank of Japan, Europska središnja banka i niz središnjih banaka u manjim naprednim gospodarstvima, poput švicarske središnje banke, sve redom pouzdavale u takve nekonvencionalne politike. Jedna posljedica takvog globalnog aktivizma monetarne politike bila je pobuna među pseudo-ekonomistima i tržišnim muljatorima posljednjih godina. Ta skupina "austrijskih" ekonomista, radikalnih monetarista, gold bugova (optimističnih špekulanata) i Bitcoin fanatika opetovano je upozoravala da bi ogromno povećanje globalne likvidnosti dovelo do hiperinflacije, kolapsa američkog dolara, vrtoglavih cijena zlata i konačnu propast fiat valuta kroz njihove pandane digitalne kripto valute. 

Predviđanja katastrofičara 
Niti jedno od tih tmurnih predviđanja nije opravdano događajima. Inflacija je trenutno niska i pada u gotovo svim naprednim gospodarstvima; sve središnje banke u naprednim gospodarstvima ne uspijevaju doseći svoj cilj – eksplicitan ili implicitan – postići stopu inflacije od 2%, dok neke teškim mukama nastoje izbjeći deflaciju. Štoviše, vrijednost dolara vrtoglavo raste prema jenu, euru i većini valuta tržišta u nastajanju. Cijene zlata su se stropoštale od jeseni 2013. sa 1900 dolara po unci na oko 1200 dolara. I Bitcoin je bila valuta s najlošijom izvedbom tijekom 2014., uslijed 60% pada njene vrijednosti. Treba napomentui da većina tih katastrofičara ima jedva ikakvog znanja o osnovama ekonomije. Ali to nije spriječilo da njihova stajališta informiraju javne rasprave. Stoga nije naodmet zapitati se zašto su njihova predviđanja bila tako spektakularno pogrešna.

Uzrok njihovih pogrešaka leži u njihovom brkanju uzroka i posljedica. Razlog zbog kojega su središnje banke sve više prihvaćale nekonvencionalne monetarne politike je da je oporavak nakon 2008. bio ekstremno anemičan. Takve politike bile su potrebne za suprotstavljanje deflacijskim pritiscima uzrokovanim potrebom za bolnim smanjivanjem zaduženosti kao posljedica velikog gomilanja javnog i privatnog duga. Primjerice, u većini naprednih gospodarstava, postoji veliki proizvodni jaz, s proizvodnjom i potražnjom znatno ispod potencijala; stoga tvrtke imaju ograničenu cjenovnu moć. Postoji također prazan hod na tržištu rada: previše nezaposlenih radnika u potrazi za premalenim brojem raspoloživih poslova, dok trgovina i globalizacija, zajedno s tehnološkim inovacijama koje štede radnu snagu, sve više smanjuje radničke poslove i prihode, predstavljajući dodatni teret za potražnju.

Nadalje, također postoji prazan hod na tržištima nekretnina gdje je procvat propao (SAD, velika Britanija, Španjolska, Irska, Island i Dubai). I mjehurići na ostalim tržištima (primjerice Kina, Hong Kong, Singapur, Kanada, Švicarska, Francuska, Švedska, Norveška, Australija, Novi Zeland) predstavljaju novi rizik, jer bi njihov kolaps povukao cijene nekretnina silaznom putanjom. Robna tržišta su također postala izvorom dezinflacijskog pritiska. Sjevernoamerička revolucija energije iz škriljevca oslabila je cijene nafte i plina, dok je usporavanje rasta kineskog gospodarstva potkopalo potražnju za širokim rasponom robe, uključujući željeznu rudu, bakar, i ostale industrijske metale, za koje postoji znatna ponuda nakon što su godine visokih cijena poticale ulaganja u nove kapacitete.

 Usporavanje rasta kineskog gospodarstva, nastalo uslijed godina prekomjernih ulaganja u nekretnine i infrastrukturu, također uzrokuje globalnu prezasićenost proizvedenih i industrijskih roba. Uslijed snažne kontrakcije domaće potražnje u tim sektorima, suvišni kapaciteti u kineskim sektorima čelika i cementa – da citiramo samo dva primjera – potiče daljnje deflacijske pritiske na globalnim industrijskim tržištima. Rastuća nejednakost prihoda, kroz redistribuciju prihoda od onih koji više troše prema onima koji više štede, zaoštrilo je podbačaj potražnje. Isto vrijedi i za asimetrično usklađivanje između vjerovničkih gospodarstava pretjerano usmjerenih na štednju koja nisu suočena s tržišnim pritiscima za većom potrošnjom i pretjerano rastrošnih dužničkih gospodarstava koja jesu suočena s tržišnim pritiscima i bila su primorana na veću štednju. 

Izvoz deflacije
Jednostavno rečeno, živimo u svijetu prevelike ponude i premale potražnje. Rezultat toga je postojani dezinflacijski, ako ne i deflacijski, pritisak, unatoč agresivnom monetarnom popuštanju. Nemogućnost nekonvencionalnih monetarnih politika da spriječe izravnu deflaciju djelomično odražava činjenicu da takve politike teže slabljenju valute, te time poboljšavaju neto izvoz i povećavaju inflaciju. Međutim, to je igra nulte sume koja samo izvozi deflaciju i recesiju u druga gospodarstva. Možda je još važniji duboki nesrazmjer s fiskalnom politikom. Kako bi bio učinkovit, monetarni poticaj mora biti popraćen privremenim fiskalnim poticajem koji trenutno nedostaje u svim najvećim gospodarstvima. Zaista, eurozona, Velika Britanija, SAD i Japan provode različite stupnjeve fiskalne štednje i konsolidacije. 

Politička ograničenja
Čak je i Međunarodni monetarni fond ispravno ukazao da dio rješenja za svijet s prevelikom ponudom i premalom potražnjom trebaju biti javna ulaganja u infrastrukturu, koja nedostaje – ili je u raspadu – u većini najrazvijenijih gospodarstava i tržišta u nastajanju (izuzev Kine). S dugoročnim kamatnim stopama blizu nuli u većini najrazvijenijih gospodarstava (i u nekim slučajevima čak negativnih), pitanje potrošnje na infrastrukturu je zaista neobično zanimljivo.

Financijska pismenost

Financijska pismenost: Znanje koje stvara sigurnu budućnost

softverska platforma

70 % organizacija imalo je sigurnosni incident zbog ispisa – što rade pogrešno

Međutim niz političkih ograničenja – osobito činjenica da fiskalno svezana gospodarstva režu kapitalnu potrošnju prije smanjenja plaća, subvencija i ostalih tekućih izdataka u javnom sektoru- koče neophodan procvat infrastrukture. Sve navedeno dodaje se receptu za kontinuirano usporen rast, sekularnu stagnaciju, dezinflaciju i čak deflaciju. Evo zašto će, u pomanjkanju odgovarajućih fiskalnih politika za hvatanje u koštac s nedostatnom agregatnom potražnjom, nekonvencionalne monetarne politike ostati središnje obilježje makroekonomskog krajolika. 

© Project Syndicate, 2015.