Trenutna kriza u Rusiji, osobito urušavanje rublje, otkriva krhkost ne samo ruskog gospodarstva, već i postojećeg međunarodnog poretka i temelja suvremenog razmišljanja o gospodarskoj i političkoj održivosti. Zaista, ruska se kriza nikada nije trebala dogoditi – a njezina rastuća izolacija zaslužna je za malen udio postojećih mehanizama globalnog upravljanja koji su joj na raspolaganju. 

Bez znakova upozorenja 
Nakon dužničke krize u Latinskoj Americi 1980-ih i azijske financijske krize od 1997.-98. (koja je također utjecala na Rusiju), rastuća gospodarstva odlučila su shvatiti kako izbjeći ponavljanje takvog iskustva. Prepoznala su tri rješenja za upravljanje opasnostima moderne financijske globalizacije: veliku pričuvu rezervi za suzbijanje spekulativnih napada; izbjegavanje velikih deficita na tekućem računu (s upotrebom suficita u cilju akumulacije rezervi) te nizak vanjski i privatni dug. Štoviše, rastuća gospodarstva uzela su dodatnu poduku o upravljanju, prepoznavši imperativ poboljšanja transparentnosti i suzbijanja korupcije.

Tvorci politike i financijske institucije posvetili su znatnu pažnju razlučivanju onoga što bi moglo predstavljati pokazatelje upozorenja. Prethodno 2014., Rusija je stajala dobro prema svim tim kriterijima. Nije bilo znakova upozorenja. U 2013. vanjski dug javnog sektora iznosio je samo 3,8% BDP-a, dok je vanjski dug privatnog sektora iznosio razumnih 30,2% BDP-a. Prošlog proljeća ruske vanjske rezerve iznosile su zdravih 472 milijardi dolara čemu je pridonijeo znatan suficit tekućeg računa; i, prema ruskoj središnjoj banci, zemljina ukupna inozemna aktiva iznosila je 1,4 bilijuna dolara, premašujući njene obveze koje su iznosile 1,2 bilijuna dolara. Pa što je onda pošlo po zlu? Jedan problem bi mogao biti da nije lako mobilizirati sredstva tijekom krize. Kao što su nedavno naglasili ekonomisti Banke za međunarodna poravnavanja, osobito Claudio Borio i Hyun Song Shin, bilanca financijske imovine često odražava korištenje vanjskog sektora kao sredstva za postizanje više posredovanja – sustav koji omogućava bijeg kapitala velikih razmjera. To se čini osobito točnim u primjeru Rusije. Drugim riječima, ruske tvrtke koriste kapital koji prikupe u inozemstvu za akumulaciju sredstava koja ne vraćaju nužno u zemlju podrijetla. Uslijed takvih okolnosti mogu se dogoditi neželjeni događaji – čak i zemljama s velikim rezervama i suficitom na tekućem računu.

Naposljetku tvrtke mogu brzo iscrpiti rezerve umjesto pristupanja njihovim prekomorskim sredstvima u slučaju da trebaju izvršiti  uplate. Ekonomisti su upoznati s klasičnom trilemom makroekonomske politike: zemlje ne mogu istovremeno imati fiksni tečaj, otvorene račune kapitala i neovisnu monetarnu politiku. Ali tu je i protuvrijednost financijskog sektora u kojem je protok kapitala inkompatibilan sa stabilnošću financijskog sektora. I kad se zaoštre pitanja međunarodne sigurnosti, primjerice kao što je to slučaj tijekom trenutne krize u Rusiji, slobodno kretanje kapitala uzrokuje još veću nepostojanost. Nešto slično dogodilo se u godinama koje su prethodile izbijanju Prvog svjetskog rata. Blizak diplomatski odnos između Francuske i Njemačke olakšao je kretanje znatnih količina kapitala; ali trenuci međunarodnih tenzija, poput marokanske krize 1911., doveli su do spekulativnih napada koji su naglasili rastuću izolaciju Njemačke. 

Spekulativni napadi
Tijekom međuratnih godina, osobito u 1930-ima, kad se raspadao globalni poredak sigurnosti, spekulativni napadi postali su alatom političke manipulacije. Poglavito, nacistička Njemačka se nadala da će, vršeći financijski pritisak na Francusku, prouzročiti kreditnu i proračunsku krizu i time primorati zemlju na smanjenje trošenja na vojsku. Jedna od značajki globalnog poretka uvedenog nakon Drugog svjetskog rata bila je interakcija između gospodarskog sustava i sustava upravljanja sigurnošću, gdje je istih pet sila zauzelo stalna mjesta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i za posljednju generaciju u izvršnom odboru Međunarodnog monetarnog fonda. To je pomoglo u suzbijanju politički motiviranih spekulativnih napada i ponovnom uspostavljanju financijske i monetarne stabilnosti. Sovjetski savez se nije prijavio za članstvo u Međunarodnom monetarnom fondu.

Ali Rusija je to učinila 1990. godine i bilo joj je dodijeljeno mjesto u Izvršnom odboru. Rusija je slijedom toga integrirana u G8 i novo oformljenu skupinu G20. Ali G8 je suspendirala Rusiju i zemlja je učinkovito degradirana na status promatrača na posljednjem sastanku G20 u Brisbaneu. Ukratko, svjetski poredak se preinačava – a Rusija gubi svoju poziciju. Ruska politička elita se nadala nastanku alternativnih mehanizama globalnog gospodarskog upravljanja, poduprtog najvažnijim rastućim gospodarstvima – Brazilom, Rusijom, Indijom, Kinom i Južnom Afrikom. Od zemalja takozvane skupine BRICS očekivalo se da će izazvati međunarodne institucije kojima dominira Zapad, osobito Međunarodni monetarni fond, i monetarni sustav zasnovan na dolaru. I one su to u neku ruku učinile. Međutim, do ovog trenutka s ograničenim učinkom. Primjerice, saopćeno je da je veliki plinski sporazum, koji je Rusija ispregovarala s Kinom prošlog svibnja po uvjetima koji su pogodovali Kinezima, denominiran u rubljama i juanima, a ne u dolarima. Međutim, uslijed propasti rublje, te odredbe se vjerojatno moraju ponovno ispregovarati. 

Kratkoročni pritisci
Slično se dogodilo u srpnju, zemlje BRICS-a su potpisale povelju o takozvanom CRA (sporazum o pričuvama za pokriće mogućih rizika) koja bi, kako su tvrdili, "onemogućila kratkoročne pritiske na platnu bilancu, pružila ujzajamnu podršku i nadalje ojačala financijsku stabilnost". Ali nije vjerojatno da će Rusija moći crpsti iz te kreditne linije za hitne slučajeve tijekom tekuće krize. Nedavno je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi zajamčio pomoć Rusiji. Ali njegove neodređene riječi odražavale su znatno oklijevanje koje će vjerojatno opstati do svršetka krize. Ukratko, i upravljački mehanizmi kojima dominira Zapad i nove institucije zemalja BRICS-a okrenuli su se protiv Rusije. U ovom trenutku, jedina nada za Rusiju je da će kriza potaknuti takvu ozbiljnu nestabilnost i širenje da time uznemiri investitore i rastuća gospodarstva – i naposljetku raznese oba sustava globalnog upravljanja. 

Koautor Domenico Lombardi je direktor Globalnog gospodarskog programa u Centru za inovacije u međunarodnom Upravljanju.

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

promo

Stručnjaci koji razumiju tehnologiju i poslovanje bit će pokretači nove ekonomije

© Project Syndicate, 2015.