Glavni razlog za pad je država i čitavi javni sektor koji su preglomazni i preskupi.

Sav novac odlazi na podmirenje plaća i mirovina tako da za neke investicije ne ostane ništa. Koliko je meni poznato, niti jedna država u Europi nema ovako nepovoljan odnos javnog i privatnog sektora. Štoviše, niti ono što skupimo od poreza i doprinosa nije dovoljno da bi se zadovoljili apetiti tog administrativnog aparata, nego svako malo moramo posuditi još nekoliko milijardi eura. 

Je li ipak bilo nekih svijetlih točaka u građevinskom sektoru?
Svijetlih točaka uvijek ima, ali one su presitne da bi promijenile trend. Privatne investicije se razvijaju, posebice u turizmu. Ove godine je bilo 10-ak značajnijih projekta u hotele. Procjene govore da bi Hrvatskoj trebale godišnje investicije od 35 milijardi kuna u gradnju, a ne ostvari se niti 40 posto od toga. Prema svim europskim mjerilima, graditeljstvo bi trebalo činiti osam do 10 posto BDP-a, a situacija je da činimo svega četiri posto.    

Vidite li svjetlo na kraju ovog višegodišnjeg tunela stagnacije?
S ovakvim funkcioniranjem države, nisam siguran da li uopće možemo u narednom radzoblju imati neki rast jer čak i u slučaju rasta BDP-a novac nećemo trošiti na investicije, nego na vraćanje kredita koje smo podigli da bi isplatili plaće birokraciji. Sve dok će u javnom sektoru biti velike plaće, sustav ne može funkcionirati jer se njihove beneficije plaćaju kreditima i uništavanjem privatnog sektora. Građevinska operativa nam lagano propada zbog manjka posla, a izlazak na inozemno tržište je bez snažne političke i financijske potpore gotovo nemoguć.