Pitanje nevraćenih kredita koje su hrvatske tvrtke dobile od Ljubljanske banke (LB) u vrijeme SFRJ nije stavljeno ad acta, štoviše ovaj slučaj još je aktualan i o tome raspravljaju hrvatski sudovi.

Da je tako potvrđuju konkretni slučajevi u kojima su i donesene presude u korist Nove Ljubljanske banke (NLB). Priznat joj je ne samo status tužiteljice za potraživanja LB-a prema tvrtkama u Hrvatskoj, nego su na temelju toga omogućeni i ostali pravni mehanizmi za naplatu duga za kojise sudski utvrdi da je nesporan. Pritom se, prema našim izvorima, dosuđuju i ovrhe kojima je cilj povrat novcaNLB. Postoji navodno više presuda u korist te banke, tvrde upućeni. Jedna od njih (u posjedu Poslovnog dnevnika) može biti ilustrativna za pitanje plaćanja dugova koji stižu na naplatu 'sporovozno', ali neupitno. Pokazuje se u ovim slučajevima da se dugovi moraju plaćati.

To je ujedno i loša vijest za tvrtke koje su uzele kredit od LB, a dobra za NLB. Zanimljivo je i da je bez medijske pompe, i to prije nekoliko godina, u Hrvatskoj nastupio jedan odlučujući trenutak u važnom postupku u kojem je NLB tužio Istraturist iz Umaga. Naime, NLB-u je u Hrvatskoj priznat status pravnog sljednika LB-a, iako valja navesti i određene posebne okolnosti. Ova pravna bitka nije bila nimalo laka, a ni kratkotrajna.U konkretnom slučaju, prije nego što je NLB bila prisiljena zatražiti pravnu intervenciju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u zaštiti svojih prava u revizijskom postupku, ona je trajala godinama. Imala je različite faze i preokrete: od presuda koje se međusobno razlikuju za 180 stupnjeva  pa do pogrešne primjene materijalnog prava nižih sudova, što je konačno ispravljeno revizijskom presudom.

Pobjeda NLB-a, dakle, na najvišoj sudskoj instanci u Hrvatskoj tiče se potraživanja po kreditima koje je LB banka dala Istraturistu, a iznos glavnice nešto je veći od 42 milijuna kuna. Iz presude je vidljivo i da je na hrvatskim sudovima moguće rješavati potraživanja na osnovu kredita koje je davala LB za vrijeme trajanja bivše države. Inače, spor se vodio zbog neotplaćenih novčanih sredstava po kratkoročnom kreditu od 26. ožujka 1991., kao i s osnova ugovora o kreditu za stalna obrtna sredstva od 3. lipnja 1991., dakle, uoči proglašenja nezavisnosti Slovenije, kao i Hrvatske.

Iako je sama presuda pokazatelj da se postupci vode i da hrvatski sudovi o tome meritorno odlučuju, trenutno je nepoznanica hoće li se ta tema naći na stolu tijekom razgovora na političkoj razini između predstavnika dvaju vlada, slovenske i hrvatske. Neslužbeno se doznaje da je na današnjem trilateralnom sastanku u Opatiji (Milanović-Cerar-Faymann) neće biti ni na marginama. Što se pravnih tumačenja tiče, može se čuti da je sud u Strasbourgu u jednom predmetu već utvrdio da su filijale LB prikupljale novac u SFRJ otpremajući ga u Ljubljanu, a između 1984. i 1991. u Ljubljanu je otpremljeno iz BiH preko 244 mil. DEM, dok je manje od 17 posto vraćeno u Sarajevo. Navodno je na isti način rađeno u svim bivšim republikama.