Konačnom dodjelom portfelja u svojem izvršnom ogranku, Europskoj komisiji, Europska je unija dovršila smjenu vlasti.

Postupak je trajao gotovo četiri mjeseca nakon izbora za Europski parlament potkraj svibnja, a krajnji je rezultat nesumnjivo bio utemeljen na nizu kompromisa, što se moglo i očekivati od 28 uvredljivih država članica. Štoviše, pravilno funkcioniranje institucija Europske unije temelji se na načelu da nijedno važno sastavno tijelo (lijevo ili desno, istočno ili zapadno, itd.) ne smije osjećati zapostavljenim. I nova Europska komisija izgleda poprilično snažno, više od 20 od njezinih 28 članova ranije je obavljalo funkcije premijera, zamjenika premijera ili ministara. Ljudima koji su u svojim domovinama obavljali visoke političke funkcije isplati se doći u Bruxelles. No, najveću pozornost zaokupljaju tri vodeća položaja u Europskoj uniji: predsjednik Europske komisije, predsjednik Europskog vijeća i visoka predstavnica za vanjske poslove. 

Ograničen utjecaj
Novi predsjednik Komisije Jean-Claude Juncker prvi je izabran zahvaljujući snazi svoje frakcije na izborima za Europski parlament. Kao iskusni i upućeni stručnjak u zbivanja u Bruxellesu, nije posezao za pokretanjem masa, ali to ponekad može biti prednost. Upućena osoba najbolje zna kako pomiriti sukobljene interese i kako ponovno pokrenuti institucijsku mašineriju, što se pokazalo u njegovoj spretnoj podjeli zadataka među pojedinim povjerenicima. Za odabir predsjednika Europskog vijeća trebalo je znatno više vremena i trgovanja, ali na kraju je konačan izbor bio poljski premijer Donald Tusk. Iako je, međutim, Tusk zasjeo na položaj koji zvuči važno, predsjednik Europskog vijeća ni o čemu ne odlučuje. Uglavnom predsjeda sastancima čelnika država članica Europske unije, a utjecaj mu ovisi o sposobnosti stvaranja dugoročnog plana i olakšanja kompromisnih rješenja.

Iskustvo prethodnog predsjednika, bivšeg belgijskog premijera Hermana von Rompuya, u bavljenju frakcijskim koalicijama u vlastitoj zemlji pokazalo se vrlo korisnim kad je državne čelnike morao uvjeriti u odluke donesen tijekom krize eura. Tusk će morati postići nešto slično kad je riječ o novim izazovima s kojima se Europa danas suočava, a uključuju rusku agresiju u Ukrajini, širenje terorizma na Bliskom istoku i stagniranje domaćega gospodarstva. Kad je riječ o Rusiji, jednome od neposrednih izazova Europske unije, Tusk će morati postići sporazum s čelnicima država koje Rusija izravno ugrožava i čije gospodarske poveznice s Rusijom nadjačavaju bilo kakvu prijetnju europskoj sigurnosti, kojoj se trenutačno ne pridaje velika važnost. Na planu gospodarstva mora pomiriti prioritete pune zaposlenosti u Njemačkoj s problemima zaposlenosti u Grčkoj i Italiji, koje i dalje more recesija i vrlo visoka stopa nezaposlenosti. Izravni razgovori s članovima Vijeća, koji se obično vode na engleskome, mogli bi mu, kako je sam odmah priznao, biti najveći izazov. 

Talijanski signal
Imenovanje talijanske ministrice vanjskih poslova Federice Mogherini na mjesto visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku mnogi su doveli u pitanje zbog njezina ograničena iskustva u vanjskim poslovima. Njezina je vlada od praktične invazije Ukrajine potkraj kolovoza promijenila stajalište prema Rusiji, a ona mnoge kritičare nastoji uvjeriti da je dobro upoznata s problemima s kojima se Europa suočava (primjerice, diplomirala je na temu političkog islama). No, kako može voditi?

Europska služba za vanjsko djelovanje velik je birokratski aparat kojim treba dobro upravljati da bi bio uspješan. Iako se čelnika službe smatra "vanjskopolitičkim čelnikom Europske unije", Mogherini bi trebalo smatrati njezinom izvršnom direktoricom, pri čemu čelnici država članice donose ključne odluke kad se sastaju u Europskome vijeću. Njezino upravljačko neiskustvo u tom je smislu njezina ključna slabost, a morat će okupiti snažan tim koji će je podupirati. No, u njezinu imenovanju krije se jedan ohrabrujući, skriveni signal: činjenica da je predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi također Talijan nije joj bila prepreka. To znači da se predsjedništvo Europske središnje banke ne dodjeljuje prema državnim kvotama te da Draghijeva nacionalnost ni na koji način nije utjecala na njegove odluke. Čelnici europskih institucija moraju biti politički poduzetnici ako žele ostaviti traga u povijesti.

Njihova je moć odlučivanja ograničena, no često mogu oblikovati svoje odluke i stvarati koalicije kako bi pomicali granice europske integracije. Nijedno od triju novih europskih lica (Juncker, Tusk i Mogherini) u tom smislu nema iskustva. Očito se državnim čelnicima tako sviđa. Najistaknutija pouka postupka imenovanja jest da čelnici država članica neće trpjeti nikoga tko bi se mogo zauzimati se za daljnju integraciju. Slabo će se kretati prema "sve bliskijoj uniji", kako je zamišljeno Ugovorom iz Rima. To će možda donijeti olakšanje Velikoj Britaniji i drugima koji strahuju od dominacije Bruxellesa, ali može samo donijeti nemir onima koji se nadaju da unatoč gospodarskom padu i smanjenju stanovništva Europa može postati bitan sudionik na globalnoj pozornici.

Project Syndicate, 2014.

Kibernetski napadi

Kibernetički napadi ne biraju metu – birajte zaštitu na vrijeme

Regulatorni okvir

Podaci kao temelj povjerenja: zašto je upravljanje podacima postalo strateško pitanje za banke