Nakon što je Elektrogospodarstvo Slovenije kao pravni sljednik Elektroprivrede Slovenije pokrenulo arbitražni postupak protiv BiH pri Međunarodnom centru za rješavanje sporova u Washingtonu, tražeći odštetu od 750 milijuna eura jer prije rata sufinancirala izgradnju Termoelektrane Ugljevik, otvorilo se staro neriješeno pitanje međusobnih dugovanja elektroprivrednih tvrtki ostalih bivših republika Jugoslavije.

Prema nekim procjenama, Hrvatska elektroprivreda (HEP) od Elektroprivrede Srbije (EPS) zbog predratnih ulaganja u TE Nikola Tesla u Obrenovcu potražuje oko 120 milijuna eura i 22 teravat sati električne energije, što je više od godišnje potrošnje cijele Hrvatske. Kada se ukupna potraživanja zbroje uz dodatak kamata od 1990. godine, grubom računicom se dolazi do vrijednosti od gotovo dvije milijarde eura koje Hrvatska potražuje od EPS-a. HEP, s druge strane, ima problem s Elektroprivredom Republike Srpske (ERS) koja od hrvatskog proizvođača i distributera struje potražuje nekoliko stotina milijuna eura za isporučenu, a neisplaćenu struju. Pri tome je sporna hidroelektrana Dubrovnik 1 iz koje je, prema navodima ERS-a, HEP neovlašteno izvlačio struju od 1. studenoga 1994. godine.

HE Dubrovnik je napravljena kao dio sustava tri hidroelektrane, uz HE Trebinje 1 i HE Trebinje na bosanskojhercegovačkoj rijeci Trebišnjici. HE Dubrovnik se danas nalazi na području Hrvatske, no akumulacijski potencijali u jezeru Bileća i dio infrastrukture nalaze se na teritoriju Bosne i Hercegovine pa ERS zahtijeva da se plati njihovo dugogodišnje korištenje. Iz ERS-a su spremni za dogovor, iako u slučaju neuspjeha ne isključuju mogućnost arbitraže. HEP s druge strane, od ERS-a potražuje udjel u proizvedenoj električnoj energiji Termoelektrane Gacko vrijedan oko 200 milijuna eura, čiju je gradnju sufinancirao u osamdesetim godinama. Uz to potražuje i oko 11 teravat sati električne energije proizvedene u Gacku. Ta međusobna potraživanja između HEP-a i ERS-a, nadvili su se poput sjene nad projekt HE Dubrovnik 2 jer upravo zbog zategnutih odnosa dva proizvođača energije, ovaj projekt stoji na čekanju, budući da ovisi o hidro potencijalima iz Republike Srpske.

Međutim, nije isključeno da upravo taj projekt bude na kraju zapravo dio dogovora jer su već ranije postojali načelni dogovori o podjeli  proizvedene struje iz budućeg HE Dubrovnik 2 pa bi se na taj nači  prebila HEP-ova dugovanja.   Iz HEP-a nismo dobili odgovore nakon poslanog upita, usprkos obećanjima da ćemo ih dobiti, dok se voditeljica odnosa s javnošću EPS-a nije htjela javiti usprkos stalnim pozivima. Prema neslužbenim informacijama kojima raspolaže Poslovni dnevnik, u HEP-u su svojevremeno razmišljali i da prodaju dug EPS-a, ali su nedavno ponovno pokrenuti razgovori o rješevanju ovog složenog pitanja tako da nije sigurno hoće li se HEP odlučiti na arbitražu pred međunarodnim sudom.

Stavovi jedne i druge strane su poznati već više godina: HEP zahtijeva naplatu duga, dok EPS ne negira dug, ali inzistira na tome da je riječ o sukcesivnoj masi pa o tom pitanju treba pregovarati na državnoj razini u sklopu pregovora o sukcesiji. Hrvatska je vlastitim novcem sudjelovala u izgradnji nekoliko elektrana na područjima bivše Jugoslavije, a njihova je ukupna snaga 920 megavata. Radi se o NE Krško, termoelektranama Tuzla, Obrenovac, Gacko i Kakanj. Početkom osamdesetih godina u bivšoj SFRJ bila je obveza da razvijenije republike, kao što su Slovenija i Hrvatska, bespovratno ulažu sredstva u Fond za razvoj nerazvijenih kojem je pripadala Bosna i Hercegovina. Hrvatskoj je bilo dopušteno da umjesto u Fond investira u elektrane, te je još 1986. s Elektroprivredom BiH zaključila Samoupravni sporazum o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje Rudnika i TE Gacko, a na sličan se način ulagalo i u termoelektrane Kakanj i Tuzla. HEP je zbog ulaganja u Srbiju podigao veliki kredit.

Od Elektroprivrede Srbije je zatraženo da HEP-u investiciju vrate isporukama struje, no u Elektroprivredi Srbije su im rekli kako se to mora riješiti na državnoj razini te da o tome moraju pregovarati predstavnici ministarstava gospodarstva. Problem s povratom ulaganja u Termoelektrane Tuzla i Kakanj riješen je 2003. s Elektroprivredom Bosne i Hercegovine, kao i s Elektrogospodarstvom Slovenije u slučaju NE Krško, dok međusobna dugovanja HEP-a, ERS-a i EPS-a još uvijek čeka rješenje za stolom. Hoće li se taj stol nalaziti u Zagrebu, Beogradu i Banjaluci, ili u mnogo daljem Washingtounu, ovisit će o dobroj pregovaračkoj volji svih strana jer je teško zamisliti da bilo koji proizvođač električne energije u spomenutim zemljama danas može platiti tolike odštete, a da to ne utječe na njegovu egzistenciju i sigurnost država u proizvodnji električne energije.