Iako europski čelnici i dalje nisu uspjeli dokučiti rješenje krize eurozone, temelje pravoga rješenja lako je naslutiti. Štoviše, nedavno europsko nogometno iskustvo – ponajprije Europsko nogometno prvenstvo održano 2012. i nedavno Svjetsko nogometno prvenstvo – pružaju uvid u oživljavanje europskoga gospodarstva i rješavanje dubljeg problema identiteta. Europski su se politički čelnici 28. lipnja 2012. sastali u Bruxellesu, dok je strah zbog preživljavanja eurozone bio u punom jeku, radi pregovora u Europskom stabilizacijskom mehanizmu, a u to su vrijeme Njemačka i Italija igrale polufinalnu utakmicu u Varšavi.

Dva gola Marija Balotellija Italiji su osigurala pobjedu, a Balotelliju zajamčila status superzvijezde. U tako politički osjetljivom trenutku njemačka bi pobjeda u južnoj Europi izazvala ogorčenu nacionalističku reakciju. Međutim, potaknut pobjedom svoje zemlje, novi je talijanski premijer, tehnokrat Mario Monti, u suradnji sa španjolskim premijerom Marianom Rajoyem pritisnuo njemačku kancelarku Angelu Merkel kako bi ostvario lakši pristup potpori ESM-a te ostvario još jednu veliku pobjedu svoje zemlje. Monti se nakratko pridružio Balotelliju i postao još jedan državni junak.

Važnost dubokih reformi

Talijanski su mediji spremno povezivali dva “Super Marija” u fotomontažama na kojima premijer nosi prepoznatljivu nogometaševu irokezu. Poruka s nogometnog terena i iz pregovaračke dvorane bila je da postoji jednostavan i lak put do pobjede, da se složena pitanja mogu riješiti genijalnim argumentom te da su superzvijezde pojedinci ključ uspjeha.

Svjetsko je prvenstvo u Brazilu bilo nešto posve drugo. Ovoga su puta slavili Nijemci spektakularno nadmoćnom polufinalnom pobjedom nad domaćinom Brazilom od 7:1 te pobjedom od 1:0 nad Argentinom u finalu. Razočarani navijači poraženih ekipa promatrali su te utakmice u pogledu pojedinaca.

Brazil i Argentina mogu se pohvaliti dugom poviješću superzvijezda: Peléom, Garrinchom, Ronaldom, Alfredom di Stéfanom i Diegom Maradonom. Brazil je u polufinalu očito bio paraliziran bez svojeg junaka Neymara, koji nosi isti broj kao Pelé, ali koji je u prethodnoj utakmici zadobio ozbiljnu ozljedu. Argentinci su u finalu vjerovali da najbolji igrač na svijetu, Lionel Messi, reprezentaciji može osigurati pobjedu.

Naravno, i njemačka ekipa ima puno dobrih igrača. No umjesto da se ponašaju kao superzvijezde, Nijemci su surađivali te ustrajno jedni drugima stvarali prilike za pogodak. Njemački nastup na Svjetskom prvenstvu bio je sjajan primjer važnosti dugotrajnih, dubokih reforma. Početkom ovog stoljeća njemački je nogomet bio dosada. Njemački su heroji bili stvar prošlosti.

Lako je bilo povezati neučinkovit, bezličan učinak na stadionu i opće stanje države. U to su vrijeme Njemačku smatrali europskim bolesnikom sklonim visokom stupnju zaštite tržišta rada. Nešto je trebalo promijeniti i uzdrmati. Godine 2004. novi je trener reprezentacije Jürgen Klinsmann postigao upravo takvu promjenu. Daleko od agresivnijih taktika, njegova je radikalna nova strategija podrazumijevala temeljitu revoluciju u pogledu sportskog obrazovanja i treniranja te programe koji su prepoznavali i promicali mlade igrače kroz njemačku domaću ligu.

Manje kaosa, više kontrole

Jedna mala promjena koja donosi veliku razliku u svakodnevnom radu

INSPIRACIJA IZ PRIRODE

Zašto nam najbolje misli padaju na pamet kad najmanje radimo?

Integracija stranaca

Drugim riječima, bila je to dugoročna strategija. Nasreću, domaći je sportski savez to prepoznao i ustrajao na tome unatoč izostanku kratkoročnih rezultata. Klinsmannov pomoćni trener Joachim Löw naslijedio je glavnog trenera i postao tvorac uspjeha ostvarenog 2014. Njemačka se nogometna revolucija ocrtala i u gospodarstvu. Početkom 2003. socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder pokrenuo je niz reforma za povećanje fleksibilnosti tržišta rada te šire temelje za dugoročni napredak. Međutim, ovakav je pristup okrenut budućnosti imao ozbiljne kratkoročne političke posljedice: Schröder je izgubio na sljedećim izborima, a njegova je stranka doživjela ozbiljan pad javne potpore.

Ni Schröder ni Klinsmann nisu ostvarili status superzvijezde, ali su proveli važne reforme. Postoje i druge pouke koje Nijemci i Europljani mogu izvući iz tih iskustava. Jedna se odnosi na integraciju stranaca. Sve vodeće europske reprezentacije, pa tako i njemačka, ovise o igračima stranog porijekla.

U utakmici protiv Brazila Miroslav Klose, porijeklom iz Poljske, postao je igrač s najviše pogodaka u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Jérôme Boateng, kojemu je otac Ganac, bio je stup njemačke obrane, a Mesut Özil, koji je porijeklom Turčin, izveo je čitav niz prekrasnih dodavanja. Čak je i Balotelli, superzvijezda Europskog prvenstva 2012., sin doseljenika iz Gane. No najvažnija je pouka da nema brzinskih rješenja ili čarobnih poteza. Iznimna predstava nogometne superzvijezde može biti prekrasna i nadahnjujuća, baš kao i što mehanizmi spašavanja i paketi poticaja mogu pokrenuti tržišta i povećati nadu. Međutim, njihov je učinak prolazan.

Dosljedan i pouzdan uspjeh

Za dosljedan, pouzdan i dugoročan uspjeh potrebne su napredne mjere usmjerene prema budućnosti i izgradnji snažnih temelja. Europi treba takav pristup koji će uključivati mikroekonomsku prilagodbu i programe koji potiču mobilnost, fleksibilnost i inovaciju. Ako drugi Europljani budu slijedili njemački model, Europa bi mogla djelovati, a i igrati poput pobjedničke reprezentacije.

© Project Syndicate, 2014.