Sudeći prema nedavnim dokazima, većina je svijeta ušla u razdoblje niske volatilnosti financijskih tržišta. Nije, međutim, vrijeme za uljuljkivanje: pred nama su turbulentnija vremena.

U posljednjih 25 godina brz je razvoj globalizacije potpomognut tehnologijom pridonio najbržem povećanju dohotka i stanovništva u povijesti. No, iako je globalizacija stvorila dosad neviđene mogućnosti, uzrokovala je i novi oblik sustavnog rizika, rizika koji prijeti uništenju političkih institucija i državnih gospodarstava. Sustavni je rizik sastavni dio globalizacije. Značajna otvorenost i integracija povećavaju mogućnost širenja kriza i pojačanih šokova. Kako se pojedinci i društva bogate, u sve su bliskijem kontaktu. Istodobno, rast potrošnje hrane, energije i lijekova povećava vanjske rizike ili učinke prelijevanja pojedinačnih izbora, a povezivost globalnog sustava povećava djelokrug i snagu takvih učinaka.

Uzimanje antibiotika, primjerice, može biti razumna pojedinačna odluka, no kad milijarde ljudi piju antibiotike i kad ih uzgajivači stoke koriste za povećanje učinkovitosti, često postaju neučinkoviti. Isti se paradoks može primijeniti na uporabu energije zbog razornog učinka emisija ugljičnog dioksida. Nadalje, povećana otvorenost i integracija tržišta, potpomognute brzim tehnologijskim promjenama, pogoršavaju podjele u društvu i između društava. Oni koji nisu zajašili val globalizacije na početku često ga kasnije ne mogu sustići. Najvažniji današnji izazovi – od klimatskih promjena do kibernetičkog kriminala – nadilaze državne granice i teško im je učinkovito pristupiti. Vektori povezivosti – kao što su internet, financijska tržišta, zrakoplovna presjecišta ili logistički centri – olakšavaju 'superširenje' učinaka globalizacije, i pozitivnih i negativnih. Iako se sustavni rizici koje nosi globalizacija ne mogu ukloniti, mogu se ublažiti ako svjetski vođe budu surađivali i učili iz pogrešaka iz prošlosti.

Na žalost, ni jedno ni drugo ne čini se izglednim. Nacionalna politika u ključnim se zemljama sve više odmiče od suradnje, a zbog rasta nejednakosti i razlomljenosti društva vladama je teško donositi zahtjevne odluke. Građani istodobno odbijaju globalne i regionalne institucije. U Europi je, primjerice, narasla potpora nacionalističkim strankama, kao što je Stranka za neovisnost Velike Britanije, a sve su glasniji zahtjevi za odcjepljenjem u Škotskoj i Kataloniji. Jednako je problematično što svijet nije uspio ništa naučiti od dosad najdalekosežnije posljedice globalizacije: financijske krize koja je počela 2008. Iako nije moguće u potpunosti zaštititi sustav, razumne regulatorne mjere i učinkovit nadzor mogli su spriječiti krizu ili barem smanjiti njezin učinak na život milijuna ljudii. Problem je što središnje banke, ministri financija i višelateralne organizacije poput MMF-a nisu uspjeli pojmiti obilježja i učinke globalizacije, dijelom i zbog nemogućnosti da razaznaju strukturne promjene u golemoj količini podataka koja je danas dostupna.

U tom smislu kriza je trebala poslužiti kao poziv u pomoć, trebala je potaknuti financijski sektor, političare i višelateralne organizacije da poduzmu mjere za povećanje stabilnosti sustava. Iako zapošljavaju desetke tisuća visokoobrazovanih ekonomista kojima je glavni posao odrediti koji su najbolji mehanizmi zaštite financijskog sustava od destabilizirajućih učinaka globalizacije, te su institucije danas još manje spremne na djelovanje nego prije krize. Osobito u naprednim gospodarstvima, u kojima potrošene financijske rezerve i politička paraliza sprječavaju konstruktivna ulaganja u područja poput infrastrukture i obrazovanja, koja bi građanima mogla pomoći u korištenju blagodati globalizacije.

Da stvar bude gora, neke od tih zemalja smanjile su doprinose i manje su predane reformi regionalnih i globalnih institucija. U tom kontekstu ne iznenađuje što se obični građani osjećaju nesigurno i osjećaju frustraciju vladom koja ih dosad nije uspjela zaštititi od nepovoljnih učinaka globalizacije. No, kad bismo regionalnim i međunarodnim institucijama – koliko se god mutne i distancirane činile – oduzeli ovlasti, problem se ne bi samo pogoršao, već bi se smanjila i mogućnost upravljanja nadnacionalnim kretanjima koja oblikuju budućnost svijeta. Potrebno nam je više, a ne manje suradnje kako bismo svladali sve veću složenost i integraciju. Vrijeme je da naši čelnici prepoznaju nove sustavne rizike te da surađuju na njihovu ublažavanju. Inače će nedavna prošlost biti tek uvod, a njezini će rizici ugušiti globalno gospodarstvo.