Uoči samita o obrani Europske unije održanog prošlog prosinca, britanski general Nick Houghton upozorio je kako oružanim snagama Velike Britanije prijeti "pražnjenje".

Prema njegovim riječima, premalen dio ionako smanjenog proračuna za obranu ulaže se u osoblje, a prevelik u "probranu" opremu kupljenu iz pogrešnih razloga. Upozorio je kako "moramo paziti da se proračun za obranu ne koristi kao podrška britanskoj obrambenoj industriji".Houghtonove brige u istoj se mjeri, ako ne i više, odnose i na europska sigurnosna pitanja. Kada je riječ o korištenju proračuna za obranu za ostvarenje industrijskih ciljeva ili onih vezanih uz zaposlenost, odnosno regionalnu politiku, Velika Britanija nije ni izbliza najgori prijestupnik. Premda su se europski čelnici prošloga prosinca složili da "obrana jest važna", očito nije važna poput gospodarskih problema. 

Učinak zastrašivanja
Izostanak ozbiljnosti Europe po pitanjima obrane pretpostavlja izostanak bilo koje vrste vojne prijetnje te ukazuje da je potreba za iskazom moći i utjecajnosti na međunarodnoj razini u suvremenom dobu donekle nevažna, zastarjela, pa čak i neukusna. No svako toliko zapanje nas invazije, bilo da je riječ o Falklandskom otočju ili Kuvajtu prije nekoliko desetljeća, odnosno Ukrajini danas. U tom trenu svaki put iznova otkrivamo da se sintagma "dogledna budućnost" odnosi na narednih nekoliko dana. Što je još gore, u prevladavajućem stavu prema obrambenim pitanjima zanemaruje se ključna svrha oružanih snaga, a to je učinak zastrašivanja ili odvraćanja protivnika od napada.Kada obranu ne shvaćamo ozbiljno, prijetnje će se puno lakše ostvariti.

U tom smislu ukrajinska kriza predstavlja predugo odgađani alarm za buđenje. No europski čelnici nisu pohitali odazvati se na američke pozive za pojačanom potrošnjom na obranu. Radije bi se s Rusijom suočili na jednaki način kao u 20. stoljeću, to jest pod zaštitnim okriljem Amerike. Međutim, nastojanja Europe da izbjegne svoju globalnu sigurnosnu ulogu ukorijenjeni su još dublje. Unatoč oportunistički ratobornom Putinu, vojna moć Rusije tek je sjena vojne moći Sovjetskog Saveza i nikako se ne može mjeriti s NATO-om. Zapravo Europa na obranu troši tri puta više od Rusije. Suočavanje s prijetnjom koju Rusija predstavlja, naročito iza štita američke vojne moći, puno je privlačniji izbor od liberalnog interveniranja iz posljednjih dvadesetak godina te svih troškova, rizika i nesigurnosti koje ono nosi.

Nakon neuspješnih intervencija u Iraku i Afganistanu te uslijed svjetske financijske krize europske su se zemlje okrenule prema unutra i usredotočile na vlastita gospodarstva te zaštitu granica, prepustivši ostatku svijeta da se pobrine sam za sebe. No odustajanje od ambicije da oblikuje svijet za Europu predstavlja veliku stratešku pogrešku. Konačno, prava pouka koju izvlačimo iz ukrajinske krize, a i propusta Europe da iskoristi priliku koju je ponudilo Arapsko proljeće u vidu utjecaja na zbivanja na Bliskom istoku, jest da je hvaljena Europska "meka moć" isprazna. Gospodarska kriza u Europi umanjila je njezinu sposobnost promicanja vlastitih interesa i vrijednosti širom svijeta. Primjer toga je merkantilizam europskih državnih čelnika i diplomata koji u Pekingu i Zaljevu pokušavaju pribaviti ulaganja i narudžbe za izvoz. Dok SAD Aziju gledaju kao sigurnosnu prijetnju, Europljani u njoj vide golemo tržište gdje Njemačka prodaje oružje. 

Privlačnost kineskog modela
No čak i "realisti" bi trebali biti svjesni da prepuštanje globalnog vodstva "gladnijim" novim silama nije nikakvo jamstvo budućnosti naše djece. Europski prosperitet ovisi o njezinoj sposobnosti da zahtijeva slobodno i pošteno trgovanje, održi pristup sirovinama te inzistira na minimalnim ekološkim i socijalnim standardima u poslovanju.Kako kineski model državnog kapitalizma počinje privlačiti sve veći dio svijeta, a čak i demokracije u usponu poput Brazila i Indije prihvaćaju politiku neuplitanja umjesto međunarodnog poretka temeljenog na vladavini zakona, Europa mora biti sposobna nametnuti svoj utjecaj i vrijednosti. A to zahtijeva vojnu moć.

Diljem Bliskog istoka, Afrike i Azije na mjestu državnih čelnika nalaze se ili vojni dužnosnici ili osobe kojima vojna pitanja tvore političku okosnicu. Žele oružje, obuku, savjete i obavještajne podatke isto kao i jamstvo da njihovi partneri razumiju vojna pitanja te mogu iskazati obrambenu sposobnost. To ne znači da europsko vodstvo treba usvojiti diplomaciju pištolja te početi na taj način rješavati diplomatske sporove, ali moraju shvatiti da su oružane snage instrument državništva.Europi je potrebna nova strategija. Njezini čelnici moraju iznova procijeniti koliko se svijet mijenja te razviti nova načela i doktrine na temelju kojih će oblikovati vanjsku i sigurnosnu politiku. Usto, Europa mora odbaciti iluzije o učinkovitosti meke moći i spremnosti sila u usponu da ih se pretvori u "odgovorne dionike" u međunarodnom sustavu osmišljenom od strane sila Zapada.

© Project Syndicate, 2014.

Uredba o digitalnoj operativnoj otpornosti

Digitalna otpornost na ispitu u praksi: Kako se sektor nosi s DORA-om?

Poslodavac prijetelj obitelji

Cilj projekta je nagraditi poslodavce koji razumiju važnost ravnoteže između poslovnog i obiteljskog života