Anka Slošnjak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom govori o problemima i položaju osoba s invaliditetom na tržištu rada. Unatoč donošenju Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom poslodavci još uvijek nisu dovoljno upoznati s vrijednostima i sposobnostima osoba s invaliditetom.

Kakav je danas položaj mladih  osoba s invaliditetom na tržištu rada?

U uvjetima hrvatske realnosti u kojima su nestale tisuće radnih mjesta –najveći je uzrok nezaposlenosti mladih općenito nedostatak radnih mjesta pa o istom uzroku  možemo govoriti kada govorimo o osobama s invaliditetom. Međutim, posljedica masovnog smanjenja radnih mjesta svakako teže i dugotrajnije pogađaju osobe s invaliditetom s obzirom na to da invaliditet sam po sebi sužava mogućnost izbora zanimanja i radnih mjesta na kojima osobe s invaliditetom mogu na jednaki način biti uspješne kao i drugi. Naravno, pod uvjetom da im se osigura potrebna razumna prilagodba uvjeta rada i radnog mjesta. Zaključno mogu reći da je danas položaj mladih osoba s invaliditetom na tržištu rada teži nego prije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su mladi s invaliditetom danas više nego ikada motivirani za stjecanje višeg stupnja obrazovanja, za zapošljavanje i rad.

S kakvim se problemima osobe s invaliditetom najčešće susreću u traženju zaposlenja?

Zapošljavanje osoba s invaliditetom uz druge propise na području zapošljavanja i rada regulirano je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN br. 157/13). Tim zakonom uređuje se uz pravo na profesionalnu rehabilitaciju i rad, i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Statistički podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje govore nam da se unatoč aktivnoj politici i cjelokupnim nastojanjima, osobe s invaliditetom još uvijek otežano zapošljavaju na otvorenom tržištu rada.

Zašto je tomu tako postoje mnogi uzroci, od kojih se kao najznačajniji mogu izdvojiti:

1. Unatoč donesenom novom Zakonu u prosincu 2013. i u ovoj godini zaprimamo pritužbe osoba s invaliditetom na ostvarivanje prava na prednost pri zapošljavanju osobi s invaliditetom koju je poslodavac dužan dati ako ista zadovoljava sve tražene uvjete propisane oglasom ili natječajem.

2. Predrasude poslodavaca.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

3. Otežavajuća okolnost su obrazovni programi za zanimanja koja su zastarjela, odnosno koja onemogućavaju konkurentnost osobama s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugim osobama.

4. Same osobe s invaliditetom kao glavni problem otežanog zapošljavanja ističu izostanak mogućnosti stjecanja praktičnog iskustva za obavljanje određenih poslova. U stvarnosti se praksa nije pokazala kao učinkovit mehanizam koji jamči zapošljavanje nakon završetka osposobljavanja. Međutim, izostanak mogućnosti stjecanja radnog iskustva nakon završetka obrazovanja ili osposobljavanja za konkretno zvanje predstavlja značajnu prepreku u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Ova prepreka postaje većom što je duže vrijeme  nezaposlenosti u kojemu se gube znanja i vještine stečene tijekom osposobljavanja, a time se za osobe s invaliditetom smanjuju izgledi za zapošljavanje, a poslodavcima se ne daje dovoljno prilika da upoznaju mogućnosti, ali i prednosti zapošljavanja osoba s invaliditetom.

5.Do sada nisu osnovani centri za profesionalnu rehabilitaciju premda je njihovo  osnivanje predviđeno Nacionalnom strategijom izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. čija bi zadaća bila utvrđivanje  smanjene radne  sposobnosti, te provođenje profesionalne rehabilitacije.

Iz vašeg iskustva koliko su poslodavci upoznati s novim zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom?

Prema našim iskustvima posljednjih mjeseci raste broj poslodavaca koji se nakon donošenja  novog zakona i podzakonskih akata interesiraju koje su njihove obveze i odgovornosti u pogledu kvotnog zapošljavanja te traže tumačenja. Međutim, mi želimo da motiv poslodavaca za zapošljavanje osoba s invaliditetom nije samo udovoljavanje zakonskoj obvezi i izbjegavanje plaćanja novčane naknade nego ih želimo usmjeriti na saznanja da osobe koje su zbog svog invaliditeta onemogućene u jednoj vrsti aktivnosti, mogu uz određenu podršku natprosječno dobro obavljati druge aktivnosti. Poznato nam je da područni uredi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u sklopu mjera aktivne politike zapošljavanja kategorije teže zapošljivih osoba u koje spadaju i osobe s invaliditetom provode niz aktivnosti usmjerenih  na informiranost poslodavaca. Međutim, mogu slobodno reći da  poslodavci još uvijek nisu dovoljno upoznati s vrijednostima i sposobnostima osoba s invaliditetom. I jedini način da se to izmjeni je taj da im pruže priliku za rad.

Što se po vašem mišljenju može učiniti da se smanje negativne predrasude i stereotipi kakve poslodavci imaju o osobama s invaliditetom?

Mislim da se može učiniti puno, ali sveobuhvatnim pristupom i uključivanjem svih ključnih dionika: Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje s područnim uredima, udrugama osoba s invaliditetom, komorama, gradskim upravama i drugim potencijalnim poslodavcima te medijima koji imaju iznimno važnu ulogu u percepciji javnosti o osobama s invaliditetom. Neizostavnu ulogu imamo i mi – pravobraniteljstvo gdje u skladu s djelokrugom rada koji proizlazi iz Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom postupamo po pojedinačnim pritužbama građana tako da u slučajevima utvrđene sumnje na diskriminaciju upućujemo upozorenja poslodavcima, a osobe koje su nam se pritužile savjetujemo i o mogućnostima koje im stoje na raspolaganju radi zaštite prava.

Dokazano je kako osobe s invaliditetom ulažu više truda i energije u rješavanje zadataka i suprotno očekivanju koriste i manje bolovanja od svojih tzv. zdravih kolega, te je za očekivati da im se u svijetu poslovanja gdje je najvažnija dobit ukaže povjerenje. Iako Hrvatski zavod za zapošljavanje provodi programe dodatnih edukacija, smatramo da treba razvijati programe u kojima bi osobe s invaliditetom ostvarile mogućnost rada neposredno nakon školovanja tako da njihove plaće ne podmiruje poslodavac, već da njihov rad bude plaćen npr. iz određenih projekata financiranih od strane EU ili iz projekata koji se financiraju u RH, odnosno sredstava Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom prikupljenih iz doprinosa.Na taj način bi poslodavci stekli uvid u njihove radne sposobnosti, a osobe s invaliditetom neophodno početno radno iskustvo.Osobama s invaliditetom je potrebno pružiti priliku kako bi iskazale svoja znanja, vještine i sposobnosti te svoju vrijednost.

Iz vašeg iskustva s kojim se problemima najčešće susreću osobe s invaliditetom?

Problemi su višestruki i zadiru u sva područja života – od zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja pa i zapošljavanja i ako ih ne otklanjamo, vode u izolaciju, socijalnu isključenost i nezadovoljstvo što pogađa ne samo, samu osobu, nego i njezinu okolinu. No, ako  govorimo o problemima koje same osobe s invaliditetom ističu kao njima najteže – to je stalno prisutan osjećaj nepravde, nejednakosti i uskraćivanja. To je percepcija indiferentnosti i nerazumijevanja predstavnika tijela i institucija koji rješavaju o pravima u pojedinim područjima. Činjenica je da su najveći uzroci nezadovoljstva niske naknade čiji iznosi niti blizu ne pokrivaju potrebe proizašle iz invaliditeta, nedostupnost i nerazvijenost različitih usluga i servisa u zajednici koji potiču socijalnu uključenost, arhitektonske i druge prepreke koje uistinu osobe s invaliditetom stavljaju u neravnopravan položaj. Na kraju – to je još uvijek nerazvijena svijest o invaliditetu kao različitosti koji se i u mnogim krajevima RH doživljava kao nedostatak i problem pojedinca, a ne odgovornost zajednice.

Po vašem mišljenju što se može poduzeti kako bi javnost bila senzibilnija po pitanju osoba s invaliditetom?

Potrebno je kontinuirano raditi na podizanju razine svijesti o promjeni koju je uvela Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, gdje se invaliditet ne smatra odgovornošću pojedinca već društva i gleda se što osobe s invaliditetom mogu s preostalim sposobnostima, a ne što ne mogu, kroz antidiskriminacijske mjere i promicanjem pozitivnih primjera uspješnih osoba s invaliditetom u javnosti putem medija. Međutim, omogućiti osobi da se obrazuje, da se razvija i uzdržava svojim radom je najviše što možemo učiniti na očuvanju njenog dostojanstva. Važno je podsjetiti da s podizanjem kvalitete života onih najslabijih i najranjivijih skupina podižemo i kvalitetu vlastitog života.