Prema mnogim mjerilima svijet nikad nije bio na ovako visokom stupnju demokracije.

Gotovo svaka vlada barem podržava demokraciju i ljudska prava. Iako izbori možda nisu slobodni i pošteni, masovna izborna manipulacija rijetka je, a dani kada su smjeli glasovati samo muškarci, bijelci ili bogati davno su iza nas. Globalne ankete organizacije Freedom House pokazuju da je od 1970-ih do danas porastao udio "slobodnih" zemalja, a taj je trend pokojni politolog s Harvarda Samuel Huntington nazvao "trećim valom" demokratizacije.

Širenje demokratskih načela od naprednih zemalja Zapada prema ostatku svijeta možda je najznačajnija korist globalizacije. Međutim, nije ni demokracija u potpunosti u dobru stanju. Današnje demokratske vlade bilježe slab učinak, a budućnost im je vrlo upitna. U naprednim zemljama nezadovoljstvo vladom nastaje zbog njezine nemogućnosti da provede učinkovite gospodarske politike rasta i uključivosti. U novijim je demokracijama zemalja u razvoju neuspjeh u očuvanju građanskih sloboda i političke slobode dodatni izvor nezadovoljstva. Za istinsku demokraciju, koja udružuje vladavinu većine s poštivanjem prava manjima, potrebne su dvije vrste institucija. 

Obrasci elitističkih režima
Prve su institucije predstavljanja, poput političkih stranaka, parlamenata i izbornih sustava, a nužne su za okupljanje želja naroda i pretvaranje tih želja u političko djelovanje. Druga su vrsta institucije ograničavanja, kao što su neovisno sudstvo i mediji, radi promicanja temeljnih prava, kao što je pravo na slobodu govora, i sprečavanja vlade u iskorištavanju moći. Predstavljanje bez ograničavanja – izbori bez pravne države – recept su za tiraniju većine. Demokracija u tom smislu – koju mnogi nazivaju "liberalnom demokracijom" – procvjetala je tek nakon nastanka pojedinih država te ustanaka i mobilizacije naroda uslijed industrijske revolucije. Stoga ne čudi da je kriza liberalne demokracije u nekim od najstarijih primjera takvog uređenja odraz pritiska pod kojim se države nalaze.

Država trpi napad odozgo i odozdo. Gospodarska je globalizacija otupila instrumente državne gospodarske politike i oslabila tradicionalne mehanizme prijenosa i redistribucije koji su ojačali društvenu uključenost. Štoviše, tvorci politike često se skrivaju iza (stvarnih ili umišljenih) pritisaka konkurencije koji proizlaze iz globalnog gospodarstva kako bi opravdali izostanak reakcije na zahtjeve naroda, a te iste pritiske navode i prilikom provođenja nepopularnih politika kao što su mjere štednje. Jedna je posljedica toga porast utjecaja ekstremističkih skupina u Europi. Istodobno regionalni separatistički pokreti, poput onih u Kataloniji i Škotskoj, dovode u pitanje legitimnost država u sadašnjem obliku i traže razdvajanje.

Bilo da rade previše ili premalo, mnogim državnim vladama prijeti kriza predstavljanja. U zemljama u razvoju obično zakažu institucije ograničavanja. Vlade koje se glasovima izbore za vlast često postanu korumpirane ili gladne vlasti. Slijede obrasce elitističkih režima koje su zamijenili, pritišću medije i građanske slobode i oduzimaju moć sudstvu. Rezultat toga naziva se "neliberalnom demokracijom" ili "konkurentskom autoritarnošću". Venezuela, Turska, Egipat i Tajland neki su od poznatijih novih primjera. Kad demokracija ne uspije ostvariti gospodarske ili političke rezultate, možda je za očekivati da će neki posegnuti za autoritarnim rješenjima. Mnogim je ekonomistima delegiranje gospodarske politike tehnokratskim tijelima kako bi ih izolirali od "ludosti mase" gotovo uvijek poželjno rješenje. 

Vojna intervencija
S obzirom na neovisnu središnju banku i fiskalna pravila, Europska unija tim putem već odavno kroči. Indijski poslovnjaci s čežnjom prate kinesko tržište i žele da i njihov državni vrh bude toliko odvažan i odlučan – to jest autokratski – u bavljenju izazovima koje nose reforme. U zemljama poput Egipta i Tajlanda vojna se intervencija smatra privremenom nužnošću u dokrajčenju neodgovornosti izabranog vodstva. Takvi autokratski odgovori na kraju sami sebe unište jer produbljuju demokratsku bolest. Europskim gospodarskim politikama treba više demokratske legitimnosti, a ne manje. To se može ostvariti značajnim jačanjem demokratskog razmišljanja i odgovornosti na razini Europske unije ili većom autonomijom država članica u određivanju gospodarske politike.

Drugim riječima, Europa se suočava s izborom između jače političke unije i slabije gospodarske unije. Dokle god to otežava donošenje odluke, demokracija će patiti. Vojna intervencija u zemljama u razvoju potkopava dugoročne izglede za demokraciju jer sprečava razvoj nužne "kulture", uključujući navike umjerenosti i kompromisa konkurentnih društvenih skupina. Dokle god je vojska krajnji politički arbitar, te će skupine svoje strategije radije usmjeravati prema vojnim rješenjima. Učinkovite institucije ograničavanja ne pojavljuju se preko noći, a možda se čini kao da ih oni na vlasti nikad ne bi ni htjeli stvoriti. 

INOVACIJA

Hrvatska zubarska stolica koja redefinira dentalnu industriju

Od betona do fotonapona

Zelena gradnja više nije trend već postaje standard

Tehnologija i demokracija
No ako postoji vjerojatnost da će me narod glasovima maknuti s vlasti te da će opozicija preuzeti vlast, neke će me institucije zaštititi od iskorištavanja drugih sutra baš onako kako druge danas štite od mojeg iskorištavanja. Stoga su snažni izgledi za održivu političku konkurentnost ključni preduvjet da se s vremenom neliberalne demokracije pretvore u liberalne. Optimisti smatraju da će nove tehnologije i oblici upravljanja riješiti sve probleme i usmjeriti demokracije koje su fokusirane na državu na put zaprežnim kolima. Pesimisti se boje da današnje liberalne demokracije neće biti dovoljne za vanjske izazove neliberalnih zemalja poput Kine i Rusije, koje se rukovode isključivo tvrdolinijaškom realpolitikom. Kako god bilo, ako demokracija misli imati budućnost, treba je ponovno razmotriti. 

© Project Syndicate, 2014.