Za dugotrajni, višedestljetni opstanak na domaćem, a po mogućnosti i širem tržištu, od sudbinske je važnosti imati kvalitetan proizvod ili uslugu, ali ne manje važno je i na minimum svesti utjecaj politike na tvrtku, slažu se analitičari s kojima smo razgovarali o dijamantnim tvrtkama u Hrvatskoj, o tajni njihova uspjeha, ali i onim drugima koji nisu uspjeli sretno prizemljiti iz jednog u drugi društveni sistem.

Analitičari smatraju kako je ključ stvaranja uspješnog brenda višedesetljetna proizvodnja. Primjerice, Podravka, kao i druge firme s višedesetljetnim postojanjem imaju proizvod, i u proizvodu je ključ za trajanje, sve drugo je – PR i magla. Proizvod ima, primjerice, i Končar, kao što ga ima i brodogradnja, samo je nužno maknuti politiku iz nje. Naši brodovi spadaju među najkvalitetnije brodove na svijetu, no, iako ih mi radimo iz istih materijala iz kojih se rade i drugdje u svijetu, oni zarađuju, a mi koji radimo najkvalitetnije brodove na svijetu, gubimo, i to zbog politike, koja je tamo nanjušila velike pare – slažu se analitičari napominjući kako postoje i još neki segmenti Đure Đakovića, Ericsson Nikola Tesla, ali i Pliva koju novi vlasnici – suprotno često uvriježenom mišljenju dijela javnosti – unaprijeduili, a ne uništili. "Bit svakog biznisa je u kvalitetnom proizvodu koji uđe duboko u tržište, a mi smo imali puno dobrih proizvoda koje je politika jednostavno uništila. Gotovo monokulture su, primjerice, i Gavrilović i Franck.

Gavrilović ima proizvodnu tajnu kao i Coca-cola, jer svi rade kobasice, ali Gavrilović zna kako, izvozili su meso i pršute u Ameriku. Franck je na teritoriju bivše Jugoslavije formirao ukus za kavu. Kraševi proizvodi su ušli u genetiku srednje i starije generacije. Dalekovod, iako malo "nestašan", slijedi liniju Končara. Naši su PIK-ovi bili svjetskoga ranga, PIK Vrbovec ima sve europske certifikate. Vupik i PIK Belje nisu počeli s dobrim proizvodima otkako ih je Todorić uzeo, nego oduvijek, i Vupikova vina su oduvijek najčuvenija, zato što su ih znali raditi, a Kutjevački podrumi su prva klasa. Badelova pića su super…" , nabrajaju analitičari, pa bi se dalo zaključiti kako Hrvatska ipak značajnu količinu jakih brendova, čak i za globalnu utrku, ima. "Za dugotrajno i kvalitetno održavanje firme i proizvoda od velike je važnosti da se politika drži podalje od njih, i da se ne potpada pod utjecaj demagogije raznih hohštaplera, lopova i tajkuna koji su preuzimali firme tvrdeći kako ih spašavaju od socijalizma koji ništa ne valja. Većina tih firmi nije imala veze sa socijalizmom, bile su dobre, ali su propale jer se kvalitetnog bika zaklalo zbog jedne šnicle", ističe jedan domaći stručnjak, napominjući kako nije zagovornik tog starog, bivšeg društvenog sistema, ali je činjenica da je tada kvaliteta bila glavni kriterij za proizvode i usluge.

"Nije se najprije reklamiralo proizvod, pa tek potom osnivalo SOUR, nego je tržište priznalo proizvod i on je postao brend, i nikada se nije reklamirao, niti mu je reklama trebala, za razliku od danas, kada imamo generaciju 'power point' menadžera", ciničan je taj ekspert uvjeren kako je Hrvatska puna dobrih proizvoda, ali uprave i menadžeri da bi zaradili sebi deset posto više, unište 50 posto društvene koristi, pa im se to vrati kao bumerang.Neki sektori po svojim potencijalima, od tehnoloških inovacija i skokova do sposobnosti radne snage, jednostavno propulzivniji, pa se u njima lakše održati i zadržati kroz neko vrijeme, i kao prednost imati tradiciju koja se tako stvara kroz ime i brend. Za održanje tvrtki poput Gavrilovića, Podravke, Kraša, Francka i slične ključno je pitanje što su i kako radile devedesetih, kroz koncept privatizacije, pojašnjava, primjerice, privatizacija Kraša provedena je na način koji je odudarao od većine u Hrvatskoj, jer je kod njih većinski paket ostao u rukama zaposlenika, i očito je riječ o uspješnom primjeru radničkog dioničarstva, a tome je prethodila prepoznatljivost proizvoda sa zavidnom kvalitetom na tržištu bivše države.

Riječ je o proizvodima koji su bili usporedivi s regionalnim, pa i nekim svjetskim liderima u konditorskoj industriji, kaže, no, s druge strane, ima i poduzeća u Hrvatskoj koji su kroz 40 do 50 godina bili lideri, izvoznici i regionalno uspješni, poput Prvomajske, zadarskog SAS-a, Bagata ili karlovačke Jugoturbine, no, potpuno su zbrisani s pozornice u tranzicijskom periodu. Dio odgovornosti za takav ishod leži i na modelu privatizacije, ali korelacijski slijed može se pronaći i u sektorskim politikama, i razvojnim koncepcijama. Očito prerađivačke industrije, metalna, tekstilna pa i prehrambena, u Hrvatskoj nisu prepoznate kao poduzeća na kojima bi se mogao temeljiti razvoj zemlje, i nisu prepoznati kao oni koji su zauzeli svoje tržišne i konkurentske niše, i da su se dalje mogli razvijati. Za razliku od naše situacije, u Sloveniji, primjerice, u tranzicijskom razdoblju nisu toliko robovali ideološkoj matrici kada je riječ o kadrovima, i smatrali da socijalističke direktore socijalističkih poduzeća treba zamjenjivati nekakvim novim poduzetnicima nekog novog kova, koje je u pravilu određivao novi ideološki diskurs.

Ne treba  tvrditi da je to krucijalni argument i da je imalo toliku snagu za radikalno drugačije ishode nego kod nas, ali se čini da je ta razlika u pristupu Slovenaca izuzetno važna. Sigurno je, dakle, i da je za dio sudbine nekih poduzeća bitno odgovorna politika i njen upliv u kadrovsku i poslovnu politiku. No, i nemoguće je, uostalom, razumijevati i čisto ekonomsku sferu uz potpuno isključivanje politike, a vrijedi i obrnuto. Ekonomija i politika u bliskom su međuodnosu, i te dvije sfere ne možete razumjeti jednu bez druge. Ne mogu se sukobljavanja na političkoj sceni svesti na među ili unutarstranačke obračune, a da pritom ne vidite kako je iza tog fenomena vrlo prepoznatljiv ekonomski interes tih aktera. Kada je riječ o sudbinama nekih tvrtki, netko je u tim političkim previranjima i prepucavanjima ostao na margini, što se poslije pokazalo kao prednost, jer se nije činio previše atraktivan ili nije previše mirisao na ideologiju prošlih vremena pa ga nisu dirali i opstao je. Ili se, pak, menadžer uspio politički repozicionirati pa je uspio sačuvati supstancu poduzeća.