Vijest o regionalnom povezivanju Zagrebačke, Makedonske i Bugarske burze u investicijskoj je javnosti popraćena s neskrivenim odobravanjem. Trebalo je to učiniti i prije, jako dobra ideja, korak u pravom smjeru – skoro su jednoglasni komentari financijaša. No, hoće li to donijeti malo živosti na tržište, e to je već pitanje za polemiku. Mnogo širu polemiku od prostora ovoga teksta. Naime, domaće tržište sve je više igralište notornih špekulanata, a ne investitora u punom smislu te riječi. Novca koji se okreće na burzi sve je manje.

Sve to ne čudi pošto govorimo o burzi kojoj je sjedište u državi koja već šestu godinu živi u recesiji. I to neuobičajeno dugoj recesiji, kako su nedavno rekli MMF-ovci. Nadalje, domaća burza ima sjedište u državi čija politička elita i dalje tržište kapitala percipira samo na načelnoj bazi. Privatizirati kompanije putem burze za domaću je političku garnituru još uvijek znanstvena fantastika, iako se radi o dobro oprobanom receptu koji je, recimo, Varšavsku burzu vinuo u nebesa. Treće, ali ne i najmanje bitno, jest veliko neznanje građana kako se uopće trguje na burzi, a kamoli kako se analiziraju i biraju dionice za ulaganje.

Iako se kaže da nema glupih pitanja, neki upiti po forumima demantiraju tu izreku. Tako jedan budući ulagač pita kako da proda svoje dionice koje nitko neće. “Mogu li ja to prodati burzi, pa nek onda ona dalje prodaje kome hoće?”, pita naš investitor. Međutim, na kraju krajeva, posao burze nije da “ispravlja krive Drine”, već da maksimalno omogući olakšano trgovanje. I u tome je sa regionalnim povezivanjem i manje-više uspjela.