Dr. Alan Paić je v.d. Načelnika Odjela za Jugoistočnu Europu pri Tajništvu za globalne odnose OECD-a. Odjel podržava reforme za konkurentnost u državama Jugoistočne Europe, u sklopu Strategije Jugoistočna Europa 2020. U Hrvatskoj je podržao izradu Pregleda Inovacijske Politike, te Nacionalnu Inovacijsku Strategiju RH 2014-2020, a novi projekt lansiran prije dva tjedna u Zagrebu bavit će se političkim i institucionalnim okvirom za socijalne inovacije.

Dr. Alan Paić je i jedan od govornika predstojećeg kongresa ''Towards Green Growth: Entrepreneurship and Innovation in Tourism"ili "Prema zelenom razvoju: Poduzetništvo i inovacije u turizmu'' koji će se održati u Dubrovniku od 27. do 30. travnja. Na kongresu će eksperti za turizam iz 19 zemalja iznijeti svoja iskustva iz prakse poticanja razvoja poduzetništva te kreiranja novih tvrtki i radnih mjesta u turizmu. Usporedo s ovim Kongresom OECD će zajedno s Regionalnim Savjetom za Suradnju u Dubrovniku održati prvi sastanak regionalne Stručne skupine za Turizam, čiji će zadatak biti razvoj konkurentnosti turizma u Jugoistočnoj Europi.

S dr. Paićem razgovarali smo o konkurentnosti, inovacijskoj politici i poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj.

Kako ocjenjujete poduzetničku klimu u Hrvatskoj? Radi li se dovoljno na poticanju poduzetništva?
Da i ne. Hrvatska je mnogo toga učinila reformirajući zakonodavstvo koje je trebalo uskladiti sa stečevinom EU. No neke reforme koje su važne za poduzetništvo, nisu provedene i nažalost po ovom pitanju Hrvatska zaostaje ne samo za Europskom unijom i zemljama Srednje Europe, ona je u zaostatku i u odnosu na neke zemlje Jugoistočne Europe. Evo, ako uzmemo rezultate OECD-ovog istraživanja „SME Policy Index“ koji mjeri implementaciju zakonodavstva u prilog malim i srednjim tvrtkama (European Small Business Act), onda je  Hrvatska u nekim dimenzijama ispred ostalih u regiji. To je slučaj za područje poduzetničkog učenja i ženskog poduzetništva, za podršku start-up poduzećima, za standarde i tehničku regulativu, za politiku podrške inovacijama i za podršku „zelenom gospodarstvu“. No, po pitanju svakodnevnog operativnog okružja za male i srednje tvrtke ima prosječnu ocjenu 3,5 i znatno zaostaje za Bivšom Jugoslavenskom Republikom Makedonijom i Albanijom koje se ocjenom višom od 4 približavaju standardu dobre prakse OECD-a (koji predstavlja ocjena 5). Naime ove dvije zemlje, kao i Srbija, primjenjuju pravilo „šutnja je suglasnost“, dakle, ako državna uprava ne odgovori, to onda ne koči poduzetnika i on može nastaviti sa svojim projektom, umjesto da mora čekati odluku koja kasni.  To se poklapa i s rezultatima istraživanja „Doing Business“ kojeg provodi Svjetska Banka i koje BJR Makedoniju svrstava na 25. mjesto, a Republiku Hrvatsku tek na 89. mjesto od ukupno 189 zemalja.

Što Hrvatska treba učiniti da bi postala konkurentnija na tržištu Europske unije?
Ovo je vrlo teško pitanje i danas si mnoge zemlje postavljaju takvo pitanje, ne samo Hrvatska. No Hrvatska sada proživljava povijesni trenutak ulaska u Uniju, koji ju prisiljava da zaista postane konkurentna. Naime, Hrvatska ima priliku izvoziti na tržište s 500 milijuna potrošača, no hrvatsko tržište je danas također otvoreno svim europskim tvrtkama i zato valja biti konkurentan da bi se preživjelo.

Konkurentnost ide prije svega kroz uklanjanje administrativnih barijera koje sputavaju tvrtke. Kada svaka dozvola, svaka administrativna formalnost iziskuje nadljudski napor poduzetnika i traje toliko dugo da poslovna prilika već nestane, onda tvrtka zasigurno neće biti konkurentna. Ako u slučaju spora, sudstvo nije dovoljno efikasno da bi poduzetnik ostvario svoja prava, ako je prijava poreza prekomplicirana, ako je proces zapošljavanja predugačak, sve to utječe na konkurentnost tvrtke, jer sve vrijeme koje vodstvo tvrtke provede u administrativnim procedurama je nepotreban trošak za tvrtku, koja onda ima mnogo manje vremena posvetiti se svojim kupcima te proizvodima i uslugama. Također, ovi kompleksni propisi pridonose državnim rashodima, jer što su oni složeniji, tim je više i posla za državne službenike koji time moraju upravljati. Dakle, pojednostavnjenjem propisa istovremeno bi se podigla konkurentnost tvrtki, a također bi se otvorila mogućnost smanjivanja državnih rashoda. Hrvatska je 2006. godine pokrenula projekt Hitrorez koji je krenuo u takav pothvat, međutim on je nakon prvih rezultata zastao. Mislim da bi danas bilo vrijeme da se takav jedan projekt ponovo postavi kao prioritet.

Smanjenje cijena ili povećanje kvalitete

Pored ovog pristupa, konkurentnost se može postići na 2 načina: smanjenjem cijena za istu kvalitetu proizvoda ili usluge, ili povećanjem kvalitete, odnosno vrijednosti proizvoda ili usluge. Ako se ide na smanjenje cijene, tada se moraju smanjiti i troškovi, a to se opet može postići na nekoliko načina: povećanjem produktivnosti rada, smanjivanjem cijene rada, ili smanjivanjem oporezivanja rada. Manevarski prostor je u svakom od ta tri slučaja uzak. Smanjivanje cijene rada kroz snižavanje plaća bolan je proces koji se nažalost već dogodio u mnogim sektorima i mislim da nije poželjno ići dalje u tom smjeru. Povećanje produktivnosti je poželjno samo po sebi, ali u situaciji stagniranja ili opadanja BDP-a u kojem se Hrvatska nalazi, to se može postići uglavnom otpuštanjem radnika, a to bi predstavljalo daljnji porast nezaposlenosti, što naravno opet nije rješenje. Smanjenje poreza na rad bi također bilo poželjno, no u današnjoj situaciji deficita državnog proračuna to je teško zamislivo. Neke države, poput Njemačke i Francuske, odlučile su smanjiti oporezivanje rada, a povećati PDV(oporezivanje potrošnje) i tako povećati konkurentnost na svjetskom tržištu. No pri sadašnjoj razini PDV-a u Hrvatskoj svako daljnje povećanje osjetno bi smanjilo potrošnju i tako pooštrilo krizu. Naravno, na dulji rok treba smanjivati državne rashode i omogućiti olakšanje poreznog tereta, no i tu su neke odluke dosta teške, jer državni rashod nisu samo službeni automobili i plaće državnih službenika, to su i mirovine i zdravstvena zaštita i policija i školstvo… Dakle cjenovnu konkurentnost očito nije lako riješiti, bar ne u kratkom roku.

Budućnost uz AI

Kako AI mijenja tržište rada i hoće li AI vještine biti novi kriterij u zapošljavanju?

Održivo upravljanje kulturnim prostorom

Nova inovacija na tvrđavama: Šibenik predvodi digitalnu renesansu baštine

Nasuprot ovoj paradigmi imamo vrlo rječit primjer uspjeha jednog sektora hrvatskoga gospodarstva koji je uspio postati konkurentan i to ne kroz sniženje cijena, već kroz povećanje percipirane vrijednosti. Govorim, naravno, o turizmu. U zadnja dva desetljeća Hrvatska je uspjela stvoriti „brand“ i od zemlje za jeftin odmor postati zemlja za nezaboravno ljetovanje. To je rezultat rada nekoliko talentiranih djelatnika koji su hrvatsku komparativnu prednost uspjeli predstaviti europskoj i široj svjetskoj javnosti na adekvatan način, a svjedočanstvo zadovoljnih turista (takozvani „word of mouth“) učinilo je ostalo. Sljedeći tjedan OECD će s Regionalnim Savjetom za Suradnju u Dubrovniku održati prvi sastanak regionalne Stručne skupine za turizam, čiji će zadatak biti razvoj konkurentnosti turizma ne samo u Hrvatskoj, već i u okviru Jugoistočne Europe. Po tom pitanju proučit ćemo koje to politike sputavaju turizam i kako se takve politike mogu reformirati, a da bi turizam još brže i bolje mogao rasti i pridonositi ukupnom gospodarskom rastu. Razmatrat ćemo i koje se to specifične „niše“ mogu razvijati s visokom dodanom vrijednošću, a koje će oplemeniti sadašnji fokus na „sunce i more“.

No sunce i more i lijepa obala nisu sve što Hrvatska može ponuditi svjetskom tržištu. Hrvatska ima i mnoštvo pametnih, sposobnih i kreativnih ljudi. Učinimo tako da se oni mogu izraziti, stvarati inovacije. Idemo prema društvu zasnovanom na znanju, prema tome inovacije u najširem smislu, koje obuhvaćaju i tehnološke i ne-tehnološke inovacije poput dizajna, marketinga i organizacije. Rezultat postignut u turizmu, a  i u vinarstvu, sigurno je moguće postići i u drugim sektorima. Dodanom vrijednošću kroz inovaciju proizvoda, dizajna ili njegovog marketinga moguće je umjesto jeftinog poluproizvoda na svjetsko tržište staviti vrijedan konačni proizvod.

Za to su potrebni uvjeti u kojima ljudi mogu ostvariti sebe i svoje zamisli, bilo to kroz klasično poduzetništvo, intrapoduzetništvo, socijalno poduzetništvo ili neki drugi vid.

Nude li hrvatska sveučilišta dovoljno poduzetničkih kolegija i mogu li ona uopće pripremiti mlade ljude na ulazak u svijet poduzetništva?
Nisam detaljno proučavao nastavne planove hrvatskih sveučilišta i ne mogu reći ima li takvih kolegija dovoljno. No po ovom pitanju bih imao tri poruke. Prva se odnosi na samo poduzetničko učenje, a druge dvije su nešto šire. Poduzetničko učenje potrebno je na svim razinama, no smatram da bi trebalo takvo učenje ponuditi prije svega odraslima, na razini cjeloživotnog učenja.

Naime, dosta je mali broj studenata koji će se i uz najbolje učenje odlučiti na poduzetnički pothvat odmah nakon diplome. Istraživanja Global Entrepreneurship Monitora pokazuju da u Europskoj uniji poduzetnička aktivnost raste do 35. godine kad se najveći broj poduzetnika odlučuje na poduzetnički pothvat, a mnogi se odlučuju tek u kasnijoj dobi.  Zreliji ljudi s iskustvom također imaju i veću vjerojatnost uspjeha u poduzetničkom pothvatu i zato poglavito njima trebamo dati odgovarajuću ponudu poduzetničkog učenja.

Druga se poruka odnosi na jedan drugi vid učenja koji je od velike važnosti, a o kojem se vrlo malo čuje, pogotovo u Hrvatskoj. Riječ je o kreativnom učenju, koje je od neobičnog značaja za nadolazeće društvo zasnovano na znanju. Ovaj novi trend prepoznat je u svijetu i veliki napori se ulažu da bi se više poticalo kreativno razmišljanje koje će postati temelj za inovacije, bilo to u okviru poduzetništva ili u okviru djelatnosti zaposlenika koji također mogu unaprijediti poslovanje svojim idejama. Naime „klasično“ učenje u školi fokusirano je na pamćenju izvjesnog broja činjenica, zakonitosti, teorema i pravila i na primjeni tih zakona i pravila, a vrlo malo se potiče kreativnost. Kreativnost se naprotiv zatire, jer se vrlo rijetko razlikuje učenik koji „nije naučio štivo“ od onoga koji samo nešto drugačije misli i želi predložiti drugačije rješenje od „dominantne misli“. Ovaj problem prepoznat je i po ovom pitanju se dosta već poduzima, na primjer u Velikoj Britaniji gdje kreativnost zauzima značajno mjesto u vladinom programu Curriculum for Excellence, a uspostavljen je i portal posvećen kreativnosti u školama. Da u ovom vidu učenja Hrvatska zaostaje, razvidno je i iz najnovijeg OECD-ova istraživanja PISA, koje ocjenjuje kreativno rješavanje problema kod 15-godišnje mladeži. Ispitanici u Hrvatskoj postigli su prosjek od 466 bodova, sto je znatno niže od prosjeka OECD zemalja (500) i svrstava Hrvatsku na 33. mjesto od ukupnog uzorka 44 zemlje.

Poduzetništvo se ne cijeni

Treće, i možda najvažnije, mi imamo problem s vrijednosnim sustavom. Poduzetništvo se danas u Hrvatskoj ne cijeni, a o poduzetnicima se obično govori samo kad su nešto pronevjerili ili skrivili. Pogledajte slavne ličnosti u SAD-u, među njima su i Steve Jobs, Michael Dell i Bill Gates, uspješni poduzetnici – heroji. I Hrvatska ima uspješne poduzetnike, ali o njima se malo zna. Tko zna Vjekoslava Majetića koji je osnovao 1992. godine tvrtku DOK-ING u garaži, poput kalifornijskog start-upa, a danas zapošljava vise od 200 radnika, prodaje u 25 zemalja svijeta i ima filijale u SAD-u i Južnoj Africi? Zar ljude poput Majetića ne treba slaviti i hvaliti, kao što to činimo s našim sportašima?

Kako ocjenjujete inovacijsku politiku Hrvatske?
Što se inovacijske politike tiče, OECD je upravo objavio Pregled hrvatske inovacijske politike. Ovaj Pregled u pravilu je namijenjen državama članicama OECD-a koje žele da im druge zemlje članice daju recenziju i preporuke kako poboljšati inovacijsku politiku. Uspjeli smo u okviru projekta koji sufinancira Europska komisija napraviti ovaj Pregled i za Hrvatsku te osigurati recenziju austrijskog Saveznog ministarstva znanosti i istraživanja te Forfása (Nacionalnog odbora za savjetovanje o politici poduzetništva, trgovine, znanosti, tehnologije i inovacija Republike Irske).

Glavna poruka ovog Pregleda jest: ovo je povijesni trenutak za inovacije u Hrvatskoj. S jedne strane, inovacija je jedini put naprijed (pod pitanjem 2 smo analizirali alternative i vidjeli da cjenovna konkurentnost ne vodi nikamo), a s druge strane otvara se veliki izvor financiranja pod okriljem strukturnih fondova, kao i kroz Obzor 2020. Sad je vrijeme za ambiciju i za snažan iskorak u društvo zasnovano na znanju. No „prozor“ u kojem se pruža ova prilika neće trajati dugo, a uspjeh ovisi kako o viziji i ambiciji koju Hrvatska ima, tako i o učinkovitom upravljanju inovacijskim sustavom.

Dakle, potrebno je imati snažnu viziju za Hrvatsku kao regionalnu silu u inovaciji, u najširem smislu: inovacije u proizvodima, uslugama, proizvodnim procesima, organizaciji i marketingu. Ovo bi trebalo komunicirati na najvišoj državnoj razini, kao novi polet za Hrvatsku i novi cilj za ostvariti do 2020.

Triple Helix model

Potom se sustavom mora upravljati na osnovu takozvanog „Triple Helix“ modela (tj. modela trostruke uzvojnice), na svim razinama – od državne pa do individualnog istraživača i poduzetnika. Što nam kaže Triple Helix? To je model koji polazi od tradicionalne uloge triju dionika inovacijskog sustava: znanost koja stvara novo znanje, gospodarstvo koje to znanje pretvara u proizvode i usluge i državna uprava  koja za sve to stvara regulativu i osigurava infrastrukturu. No uloge su danas promjenjive: sa sveučilišta mogu krenuti spin-off poduzeća pa time ono postaje „poduzetno sveučilište“, država može financirati inovaciju i postati dakle financijer, a i tvrtka može ulagati u stvaranje novog znanja. Dakle, na taj način se stvara ta dinamika trostruke uzvojnice. No najbitnije je osigurati stalnu otvorenu komunikaciju među ta tri dionika, u suprotnom inovacija nije učinkovita. Naime, znanstvenik može imati dobru ideju, ali ne zna puno o tržišnim kretanjima pa će možda raditi u smjeru koji neće naći kupca. Poduzetnik s druge strane možda vidi tržišnu priliku, ali je ne može ostvariti bez odgovarajućeg znanja kojim raspolaže znanstvenik. Mnoge inovacije zahtijevaju i odgovarajuću novu regulativu, bez koje nema izlaska na tržište, tako da od početka u inovaciji treba sudjelovati i državna uprava. Iz svega ovog razvidno je da se i na državnoj razini moraju uskladiti razna tijela. Ujedinjena Kraljevina je, primjerice, spojila ministarstva znanosti i gospodarstva u Ministarstvo za poslovne inovacije. Mnoge druge zemlje članice OECD-a su osnovale Vijeće za inovacijsku politiku na visokoj razini, pod predsjedanjem premijera, koje redovito okuplja predstavnike svih resornih ministarstava i koje redovito usklađuje rad ministarstava.

Paralelno s ovim, pomogli smo hrvatskoj Vladi u izradi Inovacijske Strategije. U izradi je sudjelovala Radna skupina sa četiri ministarstva i ona bi trebala uskoro ići na usvajanje na Vladu. Proces izrade bio je vrlo dug, nadajmo se da će konačni proizvod zaista doprinijeti razvoju hrvatskog inovacijskog sustava. No izazov u usklađivanju politika među resorima ostaje, jer, nažalost, imamo dvije strategije (Strategiju Obrazovanja, Znanosti i Tehnologije s jedne strane i Nacionalnu Inovacijsku Strategiju s druge strane), a ne jednu jedinstvenu Strategiju u duhu Triple Helixa.

Usklađuje li Hrvatska ponudu i potražnju na tržištu rada te jesu li upisne kvote na sveučilištima dovoljno usklađene sa stvarnim potrebama na tržištu?
Odnedavno se razvila praksa takozvane „analize jaza vještina“ (skill gap analysis), koja ide i dalje od samih upisnih kvota. Naime, čak i ako biste uskladili točan broj, na primjer, ekonomista, koji su potrebni na tržištu rada, trebalo bi znati odgovaraju li ta znanja koja ima diplomirani ekonomist  očekivanjima poslodavaca. Dakle, analiza je potrebna ne samo na razini profila, već i na razini individualnih vještina. To je zahtjevan pothvat, ali jedino on može osigurati usklađenost ponude i potražnje ljudskih resursa te ublažiti probleme nezaposlenosti.

To je također jedna aktivnost koja se najbolje može organizirati u okviru Triple Helix modela, gdje se sastaju privatni sektor, obrazovni sustav i državna uprava u sektorskim Strukovnim Vijećima. Neka od tih Vijeća već ispunjavaju svoju ulogu i sudjeluju u definiciji Hrvatskog Kvalifikacijskog okvira te u definiciji nastavnih planova u strukovnom obrazovanju.   

Stručnjak za konkurentnost

Dr. Alan Paić, rođeni Zagrepčanin je v.d. Načelnika Odjela za Jugoistočnu Europu pri Tajništvu za globalne odnose OECD-a. Odjel podržava reforme za konkurentnost u državama Jugoistočne Europe, u sklopu Strategije Jugoistočna Europa 2020. U Hrvatskoj je podržao izradu Pregleda Inovacijske Politike, te Nacionalnu Inovacijsku Strategiju RH 2014-2020, a novi projekt lansiran pred dva tjedna u Zagrebu bavit će se političkim i institucionalnim okvirom za socijalne inovacije. U regiji JIE radi na cjelovitom monitoringu u sesnaest resora politika koje obuhvace Strategija JIE2020 u sedam zemalja regije, na podršci sektorskoj konkurentnosti na području turizma i prehrambene industrije, na procjeni politika u korist malim i srednjim tvrtkama te na podršci implementacije regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini CEFTA 2006. Projekt "Inicijativa za Regionalnu Konkurentnost" kojeg je vodio 2010-2013. godine nagrađen je nagradom za najbolji projekt financiran od IPA, europskog pretpristupnog instrumenta.