Nije uobičajeno da viši vladin dužnosnik napiše kratak i jasan analitički rat. Još je rjeđe kad njegovi argumenti pogađaju u srž problema i pridodaju razornoj kritici postojećeg poretka. U govoru koji je održao 24. veljače, Thomas Hoenig, zamjenik direktora Savezne korporacije za osiguranje depozita SAD-a (FDIC), postignuo je upravo to.

Te su četiri stranice obvezno štivo za tvorce gospodarske politike diljem svijeta, ali i za svakoga tko želi saznati u kojem se smjeru globalni financijski sustav kreće. Hoenig, bivši ravnatelj Banke saveznih rezervi u Kansas Cityju, čitavu je karijeru proveo radeći na pitanjima vezanima za regulaciju financijskog sektora. Uspješno komunicira sa širom publikom, a tehnička financijska potkovanost nije potrebna da biste razumjeli njegove glavne ideje. Jedna od njih je da najveće financijske tvrtke na svijetu posjeduju kapital koji iznosi tek 4 posto njihove ukupne imovine. Kako je dionički kapital jedina prava zaštita od gubitaka tih korporacija, to znači da bi pad vrijednosti njihova kapitala od 4 posto u potpunosti uništio njihove dioničare i tvrtku doveo do ruba nesolventnosti. 

Bitka za imovinu
Drugim riječima, sustav je vrlo osjetljiv. Što je još gore, postojeći regulatorni stav prema derivatnim instrumentima i financiranju velikog broja financijskih institucija (globalnih megabanaka) dodatno pogoršava tu osjetljivost. Možda se krećemo u pravome smjeru – to jest, prema većoj stabilnosti – no Hoenig je skeptičan kad je riječ o tempu napretka. Ističe da su značajna istraživanja pokazala da megabanke primaju strahovito velike implicitne subvencije vlade, a to ih potiče da ostanu velike i da mnogo riskiraju. U teoriji bi se takve subvencije trebale postupno ukinuti putem mjera u sklopu reformnog financijskog zakona Dodd-Frank iz 2010., a u praksi su te subvencije – i politike koje ih omogućavaju – duboko ukorijenjene. Činjenice bi vas mogle iznenaditi. SAD je 1984. imao razmjerno stabilan financijski sustav u kojemu su male, srednje i u to vrijeme velike banke imale otprilike jednak udio u američkoj financijskoj imovini. Od sredine osamdesetih godina udio velikih banaka u dodjeli kredita drastično je porastao, a definicija "velike" banke promijenila se pa su najveće banke znatno veće u odnosu na veličinu gospodarstva (kad se, na primjer, mjeri prema godišnjem BDP-u).

Kako kaže Hoenig, "ako propadne samo jedna od pet najvećih banaka, to bi razorilo tržišta i gospodarstvo". Zakon Dodd-Frank nalaže da sve banke, bez obzira na veličinu, moraju moći ostvariti stečaj a da ne izazovu velike smetnje. Ako nadležna tijela – a posebno Savezne rezerve i Savezna korporacija za osiguranje depozita – odluče da to nije moguće, imaju pravnu ovlast prisiliti banke na promjenu poslovanja, uključujući i smanjenje opsega i razmjera. No stvarnost je trenutno takva da nijedna megabanka ne bi mogla otići u stečaj a da ne uzrokuje još jedan "Lehmanov trenutak", to jest, globalnu paniku koja je nastala nakon propasti banke Lehman Brothers u rujnu 2008. Stručnjaci poput Hoeniga koji razmatraju prekomjerne učinke bankrota naglašavaju da to jednostavno ne bi funkcioniralo za korporaciju veličine JPMorgan Chasea (s imovinom u vrijednosti od 3,7 bilijuna dolara), Bank of America (3 bilijuna dolara) ili Citigroup (2,7 bilijuna dolara). "Panika je panika", kaže Hoenig, "i ljudi i narodi obično štite sebe i svoje bogatstvo prije nego što štite druge. Štoviše, ne postoje međunarodni zakoni o bankrotu koji upravljaju takvom problematikom i koji bi spriječili bitku za imovinu."

Rastavljanje banaka 
Dodao bih da ne postoji nikakva šansa za stvaranje prekograničnih sudova za bankrot u ovom kontekstu. Uslijed svega navedenoga, Savezne rezerve i Savezna korporacija za osiguranje depozita trebaju odmah djelovati da prisile megabanke na pojednostavljenje poslovanja. Trenutne su korporativne strukture nejasne, a rizici vrebaju u svim dijelovima svijeta, a zbog raznih zakulisnih igara tvrtke mogu polagati vlasništvo nad istom imovinom u više zemalja. Rastavljanje banaka na upravljive dijelove svakako ima smisla. Savezne su rezerve nedavno poduzele korak u tom smjeru tako što su zatražile da globalne banke sa značajnom prisutnošću u SAD-u posluju putem holdinga koji je prema američkim standardima dobro kapitaliziran. Nije riječ o sprečavanju toka kapitala u svijetu, već je riječ o ostvarenju sigurnijeg financijskog sustava. Svatko tko osporava potrebu za tim – i puno većim mjerama – trebao bi pročitati Hoeniga i odgovoriti mu. 

© Project Syndicate, 2014.