Povijest je važna, no na različite načine.

Na nekim mjestima i za neke povijest je znak vječnih sukoba na koje utječu duboke geopolitičke sile: danas je isto kao i prije četiri stoljeća. Negdje drugdje i za neke druge povijest upućuje na potrebu da se otkrije bijeg od drevnih problema i zastarjelih predrasuda. Upravo je taj rascjep označio intelektualnu bitku koja se trenutno odvija u Europi i oko nje. Kako se ove godine obilježava početak Prvog svjetskog rata, objavljuju se deseci novih analiza "rata za kraj svih ratova". 

Socijalni darvinizam
Zanimljivo je vidjeti suvremene paralele samodopadnosti carske Europe, osobito njezina čvrstog stava da je svijet toliko povezan i napredan da je svaka druga mogućnost nezamisliva. Danas, unatoč navodnim civilizacijskim učincima na globalne lance nabave, žarišta poput Sirije ili Južnog kineskog mora mogla bi se raširiti na cijeli svijet, baš onako kako se sukob u Bosni proširio 1914. Prisjećanje na nasljeđe Velikog rata također je bila prilika da se ponovno oživi mentaliteti toga doba.

Ministar obrazovanja Velike Britanije Michael Gove nedavno je objavio polemiku protiv povjesničara koji su naglašavali uzaludnost rata, nazivajući ga "opravdanim ratom" protiv "bešćutnog socijalnog darvinizma njemačke elite". To nalikuje na slabo zamaskiranu aluziju na borbe moći u suvremenoj Europi. Međutim, 1914. godina nije jedina moguća ili privlačna točka usporedbe u tumačenju britanske prošlosti. Sljedeće se godine obilježava dvjestogodišnjica Bitke kod Waterlooa i Napoleonova konačnog poraza. Desničarski britanski političar Enoch Powell nekoć je tvrdio da je zajedničko europsko tržište čin osvete koji su Nijemci i Francuzi nametnuli zbog poraza Britanaca. Britanski je premijer David Cameron već morao preseliti planirani sastanak s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom iz palače Blenheim jer su francuski diplomati shvatili da je izgrađena u čast Johnu Churchillu, vojvodi od Marlborougha, koji je 1704. godine porazio snage Luja XIV. u blizini bavarskoga gradića prema kojemu je palača dobila ime. Pobjeda nad Francuskom otvorila je vrata prema Zakonu o uniji između Engleske i Škotske iz 1707.

Ta je unija predmet ključnog referenduma koji će se ove godine održati u Škotskoj. Povijesni datumi koji bude uspomene na slične se načine iskorištavaju ili zlorabe na drugom kraju europskoga kontinenta radi prizivanja slika neprijatelja koje odjekuju trenutnim političkim raspravama. Prije nekoliko godina ruski se film jednostavnog naslova "1612." vratio u vrijeme nevolja, kad su Rusiju zbog slabog vodstva napali i podčinili podmukli poljski plemići i kapitalisti. Redatelj filma Vladimir Khotinenko izjavio je da je važno što njegova publika "to nije smatrala nečime što se dogodilo u davnoj povijesti, već novijim događajem… što su gledatelji osjetili poveznicu između onoga što se dogodilo prije 400 godina i onoga što se događa dana". 

Bježanje u prošlost
Dok Rusija nastoji vratiti Ukrajinu u svoju orbitu, nameće se još jedna drevna godina: 1709., kada je car Petar Veliki porazio švedsku i kozačku vojsku u Bici kod Poltave. Taj je bitka također bila tema nedavnog ruskog filma "Gospodarov sluga". Ruski televizijski komentatori opisuju zemlje koje su najviše uključene u podršku onom dijelu Ukrajine koji je usmjeren prema Europi – Švedsku te Poljsku i Litvu, koje su sada dio švedske orbite – kao da traže osvetu za Poltavu. S druge strane, ključne zemlje Europe opsjednute su nadilaženjem povijesti stvaranjem institucijskih mehanizama za nadilaženje sukoba koji su krvavim tragovima obilježili prvu polovicu 20. stoljeća u Europi. Projekt europskih integracija vid je oslobođenja od pritisaka i ograničenja prošlosti. Nakon Drugog svjetskog rata Charles de Gaulle razvio je složenu metafiziku kako bi objasnio poveznicu svoje zemlje s njezinom problematičnom prošlosti. Sve su europske zemlje bile izdane. "Francuska je pretrpjela više od ostalih jer je iskusila veću izdaju. Upravo zato Francuska treba biti odgovorna za oprost… Samo ja mogu pomiriti Francusku i Njemačku jer samo ja mogu izdignuti Njemačku iz propasti."

Winston Churchill imao je sličnu poslijeratnu viziju o prevladavanju podjela iz prošlosti i nacionalističkih sukoba. "Ovaj je plemeniti kontinent vrelo kršćanske vjere i kršćanske etike", tvrdio je. "Da se Europa jednom ujedini u dijeljenju zajedničkog naslijeđa, ne bi bilo granica sreći, uspjehu i slavi u kojima bi uživalo 300 ili 400 milijuna ljudi." Je li srž Europe trenutno prenaivna ili preidealistična? Je li stvarno moguće pobjeći od prošlosti? Ili je, pak, čudno što rubne zemlje Europe opsesivno bježe prema istaknutim povijesnim događajima. U Velikoj Britaniji i Rusiji čini se da je ta opsesija i mehanizam za privlačenje naroda koji je razočaran trenutnom propašću u odnosu na carsku prošlost. De Gaulle i Churchill htjeli su nadvladati krvavo nasljeđe Poltave, Blenheima i Waterlooa. Povijest su smatrale polazištem za konkretne pouke o nužnosti bijega od prošlosti. Međutim, čini se da je u današnje vrijeme rub Europe odlučio bježati u prošlost.

© Project Syndicate, 2014.

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz