Iskustva naprednih gospodarstava od početka financijske krize 2008. godine potaknula su brz razvoj rasprave o rastu, zaposlenosti i prihodovnoj nejednakosti. To nas ne bi trebalo iznenaditi. Naime, za one koji su očekivali razmjerno brz poslijekrizni oporavak, što više stvari ostaju iste, to se više mijenjaju.

Nedugo nakon gotovo potpunog kraha financijskog sustava prevladavajuće stajalište u prilog prilično normalnog cikličkog oporavka izblijedjelo je u trenu kada je postalo očito koliki su razmjeri štete po bilanci, kao i učinci smanjenja financijske poluge glede domaće potražnje. No čak i danas kada je smanjenje financijske poluge u punom zamahu, pozitivni učinci na rast i zaposlenost zasad su razočaravajući. U SAD-u rast BDP-a i dalje je daleko ispod one razine koja se sve donedavno smatrala izglednom, a gospodarski rast u Europi je zanemariv. Nezaposlenost je također niska te kaska za rastom BDP-a. U najnaprednijim gospodarstvima u proizvodnom je sektoru otvoreno vrlo malo radnih mjesta.

Koncentracija bogatstva
Istodobno su tu i negativni trendovi na području prihodovne raspodjele koji su i prethodili krizi i preživjeli je. U SAD-u je jaz između prosječnog dohotka po glavi stanovnika i srednjeg dohotka porastao na iznad dvije tisuće dolara. Rast dohotka uslijed rasta BDP-a uglavnom se odnosi tek na gornji kvartil prihodovne ljestvice. Rastuća koncentracija bogatstva uz krajnje nejednaku kvalitetu obrazovanja doprinosi padu međugeneracijske gospodarske mobilnosti koja pak ugrožava društvenu i političku koheziju. Nestaju uobičajeni administracijski i radnički poslovi, a zapošljavanje s niskom dodanom vrijednošću u djelatnostima koje doprinose izvozu širi se na sve veću skupinu zemalja u razvoju.Sve navedeno unosi nemir, strah i zbunjenost. No stagnacija u naprednim državama nije neizbježna, iako će izbjegavanje iste zahtijevati pronalazak rješenja za popriličan broj ozbiljnih izazova.

Prvo, očekivanja su veća od mogućnosti. Potrajat će dok osjetimo pune učinke smanjenja financijske poluge, strukturalnog rebalansa i popravljanja nedostataka u opipljivom i nevidljivom kapitalu putem investicija. U međuvremenu, oni koji na svojim leđima nose teret tranzicijskog bremena, a to su mladi i nezaposleni, trebaju podršku, dok bi mi koji smo sretniji trebali preuzeti teret. Drugo, ostvarivanje punih potencijala rasta zahtijeva obrat sveprisutnog obrasca neulaganja u javni sektor. Smjena s rasta temeljenog na potrošnji na rast temeljen na ulaganjima od ključne je važnosti i mora započeti s javnim sektorom.Najbolji način kako iskoristiti preostale fiskalne kapacitete naprednih zemalja jest ponovno pokretanje javnih ulaganja u kontekstu uvjerljivog višegodišnjeg stabilizacijskog plana. To je puno bolji put od onoga koji se temelji na financijskoj poluzi, niskim kamatnim stopama i povišenoj cijeni kapitala radi stimulacije domaće potrošnje iznad prirodne razine oporavka. Nisu svi oblici potražnje jednaki. Moramo povećati stupanj potrošnje i poboljšati njezin ustroj.

Model rasta
Treće, u fleksibilnim gospodarstvima kakvo je ono SAD-a, važni strukturalni obrat prema vanjskoj potražnji već je počeo. Izvoz ubrzano raste i nadmašuje rast uvoza zahvaljujući niskim troškovima energenata, novim tehnologijama koje favoriziraju relokalizaciju te padu stvarnog efektivnog valutnog tečaja. U konačnici će taj strukturalni obrat poslužiti kao okidač za nižu i održiviju razinu potrošnje razmjernu dohotku, osim dođe li do neprikladnih povećanja domaće potražnje koji će izvršiti udar na cijeli proces. Četvrto, strukturalno kruta gospodarstva moraju poduzeti korake kako bi uklonila ograničenja. Sva gospodarstva moraju se moći prilagoditi strukturalnim promjenama s ciljem podržavanja rasta pa tako fleksibilnost postaje važnija u promjeni manjkavog obrasca rasta jer utječe na brzinu oporavka.Posljednje, od vodećih se zahtijeva da postignu konsenzus glede novog modela rasta, kao i ravnomjerne raspodjele opterećenja, što je potrebno za uspješnu provedbu istoga. 

© Project Syndicate, 2014.