Ante Ramljak, član Upravnog odbora Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija, rekorder je po primanjima i honorarima među zaposlenima u državnim institucijama, s neto mjesečnom plaćom nešto višom od 23 tisuće kuna.

Do tog otkrića Poslovni dnevnik došao je istražujući podatke o angažmanu posebnih, tj. vanjskih savjetnika u tijelima Vlade RH. Prema informacijama dobivenim iz Vlade, posebne savjetnike imaju ministri zaštite okoliša Mihael Zmajlović i zdravlja Rajko Ostojić. Pri tome Ostojić ima dva savjetnika,Vlatku Bilas i Antonia Volarevića, koji te poslove obavljaju bez naknade, dok Zmajlovićev posebni savjetnik Renato Šarc ima mjesečni honorar od 5 tisuća kuna neto, koji ostvaruje uz redovitu plaću na Institutu gospodarenja otpadom na sveučilištu Leoben u Austriji. No, čini da niti u Vladi nisu znali da toj grupi pripada i Ante Ramljak, posebni savjetnik ministra gospodarstva koji je na tu poziciju postavljen u mandatu Radimira Čačića, a za nju prima mjesečnu naknadu od 7300 kuna neto.

Za Čačićeva mandata Ramljak je angažiran i Upravnom vijeću CEI-ja uz stalnu plaću od 13 tisuća kuna neto, a temeljem te funkcije imenovan je i u Nadzorni odbor HEP-a. Državni dužnosnici nemaju pravo primati naknadu za članstvo u Nadzornim odborima državnih poduzeća, no kako se niti savjetnička sinkura, niti posao u CEI-ju prema zakonu ne smatraju dužnosničkim pozicijama, Ramljak za posao nadziranja HEP-a prima dodatnih 2 tisuće kuna mjesečno. S mjesečnim primanjima od 23.300 kuna Ramljak zarađuje šest tisuća kuna više od sebi nadređenih ministara, oko tri tisuće kuna više od premijera, te tek oko tisuću kuna manje od predsjednika Republike.

Takva primanja možda se mogu opravdati velikim obimom posla CEI-ja – ta institucija je zadužena za realizaciju velikih državnih investicijskih projekata – a i činjenicom da je Ramljak na tu poziciju došao nakon višegodišnjeg rada u privatnim financijskim tvrtkama gdje su plaće zantno više nego u javnom sektoru, no ovaj slučaj pokazuje da Vladina politika plaća u javnom sektoru još uvijek ne funkcionira kako je zamišljeno. A upravo ta politika bila je jedan od najčvršćih Vladinih demonstracija principjelnosti i solidarnosti. Postavivši svoju plaću kao plafon prema kojoj se moraju ravnati svi, naniže, naravno, premijer je želio pokazati vlastitu štedljivost. Toga se držao kada je i sam uključio u svoj tim četiri posebna savjetnika iz državnih službi, te još četiri potpuno vanjska stručnjaka, koji su se svi savjetovanja premijera prihvatili pro bono, jer je riječ o časnom poslu, a ne o dodatnoj zaradi.