BEOGRAD – Srbiju su preplavile kompanije koje potječu s grčkog dijela Cipra, a u beogradskim medijima se tvrdi kako su njihovi vlasnici pojedini srbijanski tajkuni, koji su u vrijeme Miloševićeva režima na tom otoku otvarali off shore kompanije, koristeći tadašnje pogodnosti, kako porezne, tako i mogućnost da ostanu anonimni. U vrijeme sankcija Srbija je preko Cipra obavljala poslove sa svijetom tako što je državni kapital prebacivan na račune pojedinaca od Miloševićeva povjerenja, koji su poslovali na dva kolosijeka. Na jednom su pribavljali naftu i druge strateške proizvode za državne potrebe, a na drugom radili za svoj račun i u svoju korist.Iz tako stečenog kapitala nastali su najveći srbijanski tajkuni, koji su u vrijeme privatizacije pokupovali najbolja domaća poduzeća stvorivši vlastita gospodarstva carstva. Na natječaje kojima se oglašavala prodaja društvene i državne imovine prijavljivale su se “inozemne” tvrtke, uglavnom s Cipra, ali i egzotičnih otoka, čiji su vlasnici domaći biznismeni.Nakon pada Miloševićeva režima u javnosti je neslužbeno cirkulirala informacija prema kojoj je samo Milošević na Cipru imao imovinu vrjedniju od pet milijardi dolara. Tadašnji guverner NBS Mlađan Dinkić otišao je na Cipar da otkrije trag Miloševićevu novcu, no vratio se praznih ruku s objašnjenjem kako je nemoguće snaći se u labirintu stvorenom prebacivanjem kapitala na mnoge račune na kojima nigdje nije bilo Miloševićeva imena.Za razliku od Dinkića, koji je olako odustao od potrage za iznesenim novcem, pojedini beogradski mediji nastavili su, uz pomoć tzv. insidera, otkrivati tko su najveći srbijanski tajkuni i tko se krije iza imena pojedinih tvrtki. Tako Glas javnosti otkriva da je vlasnik ciparske tvrtke HMT nitko drugi do Miroslav Mišković, najbogatiji čovjek na Balkanu i vlasnik Delte M, najveće privatne kompanije u Srbiji. HMT je bila vlasnik Delta banke, koju je kupila talijanska banka Intesa. Novac je isporučen na Cipar iako je Delta banka poslovala u Srbiji.

Delta M i još nekoliko Miškovićevih kompanija osnovala je spomenuta ciparska tvrtka. Lista poduzeća što ih je u privatizaciji kupila Delta M nepregledno je duga, a podrijetlo kapitala vezano je za tvrtke s Cipra. Za Miškovića se zna da je radio u Geneksu, kada je je bio najveća reeksportna tvrtka u SFRJ. Mišković je, poslije raspada SFRJ, bio u prvoj srbijanskoj vladi u kojoj se nije dugo zadržao već se posvetio privatnom biznisu.Među kontroverznim domaćim tajkunima spominje se izvjesni Jovica Stefanović za kojega se u javnosti tvrdi da je bio blizak s Miloševićevim sinom Markom. Stefanović je također u krugu ljudi koji su pokupavali više od deset domaćih poduzeća. Pojedine njegove kupnje postale su sporne, poput zrenjaninske farmaceutske kuće Jugoremedija, oko njih se vode višegodišnji sudski procesi. Podrijetlo njegova kapitala također je vezano za tvrtke s Cipra.Ciparska tvrtka East point, čiji je vlasnik Zoran Drakulić (također nekada zaposlen u Geneksu), kupila je više od pet poduzeća, među kojima valjaonicu bakra u Sevojnu, tvornicu kabela, dva beogradska pekarska poduzeća. Drakulić konkurira i za kupnju rudarsko-topioničarskog bazena Bor.Braća Karić također su svoje bogatstvo započeli uz pomoć tvrtki koje su osnovali na Cipru. Sva dobit od Mobtela u kojemu su imali većinsko vlasništvo odlazila je na račune njihovih tvrtki s Cipra. Čak je prodaja njihova vlasništva u Mobtelu austrijskom biznismenu Martinu Schlafu obavljena preko Cipra.Samo trojica spomenutih tajkuna vlasnici su oko 50 poduzeća. Mnogi od tajkuna su i dalje u dubokoj anonimnosti ne želeći otkriti da se iza ciparskih tvrtki, što posluju u mnogim gospodarskim djelatnostima u Srbiji, skrivaju njihova imena.Mlađan Dinkić, ministar financija, izjavio je da državni organi neće ispitivati kako je netko stekao imovinu u Miloševićevo vrijeme. Glavna pozornost državnih institucija bit će okrenuta prema ispunjavanju poreznih obveza. Amnestiranje tajkuna od dokazivanja podrijetzla njihove imovine u javnosti nije naišlo na odobravanje. Okolnost da su se mediji nastavili baviti srbijanskim tajkunima i načinom kako su stekli “prvi milijun” samo pokazuje kako Dinkićeva amnestija, što se podudarila sa skorim održavanjem parlamentarnih izbora, nije ugasila znatiželju o srbijanskim bogatašima, to prije što je i financiranje političkih stranaka obavijeno maglom.