Najvažnija gospodarsko-politička odluka 2013. godine vjerojatno je ona koju je u studenom donio Treći saziv Središnjeg komiteta Kineske komunističke partije o tome da će tržište dobiti "presudnu" ulogu kao predvodnik kineske privrede.

S ozirom da je Kina danas najveći svjetski izvoznik poslije Europske unije te da čini gotovo polovicu ukupnog svjetskog rasta, odluke koje se donose u Pekingu možda imaju važniji učinak na svjetsko gospodarstvo od onih koje se donose u Berlinu, Bruxellesu ili Washingtonu.

Potrošnja i okoliš
No premda je konačno prihvaćanje tržišta u Kini i otvaranje prema vanjskom svijetu omogućilo toj zemlji da u posljednjih tridesetak godina ostvari zapanjujući gospodarski napredak, ona je danas došla na prihodovnu razinu na kojoj problem više nije "premalo tržišta". Sasvim suprotno, za rješavanje ključnih kineskih problema današnjice potrebna je jača uloga vlade.Primjerice, problem zagađenja vode i zraka može se riješiti samo intervencijom države, kako na državnoj razini, tako i na razini lokalne vlasti. No, nedoumica pred kojom se nalazi kinesko vodstvo jest činjenica da potreba za kontrolom zagađenja i ulaganja u srodnu infrastrukturu otežava postizanje drugog postavljenog cilja, a to je prebacivanje državnog modela gospodarskog rasta od onoga temeljenog na ulaganjima i izvozu prema onomu temeljenom na potrošnji. Međutim, pojačana potrošnja danas samo bi pogoršala problem zagađenja.

Kao posljedica toga, gospodarski rebalans mogao bi se odgoditi uslijed hitnije potrebe za ulaganjima u zaštitu okoliša.I neka druga gospodarska područja zahtijevaju jači državni nadzor. Mrežne industrije poput telekomunikacija, plina, električne energije i vodoopskrbe vrlo lako se odaju monopolu ili oligopolu ostanu li prepuštene isključivo tržišnim silama. Gospodarstva s dobrom upravom ostvaruju opći boljitak ne zato što je regulacija u navedenim sektorima slabija nego zato što učinkovitija regulativa sprječava pojavu kartela, dakle štiti kupce.Slična logika odnosi se i na reformu sektora poduzeća u državnom vlasništvu. Ključni problem nije toliko oblik vlasništva (državno ili privatno), već potreba za jamstvom da sporna poduzeća djeluju prema tržišnim načelima i unutar konkurentnog okružja.Europsko iskustvo to potvrđuje. Rimski ugovor kojim je još 1957. uspostavljeno jedinstveno tržište, ne razlikuje poduzeća u državnom vlasništvu od privatnih tvrtki premda su tada golemi gospodarski sektori bili u rukama države. Umjesto toga, tim su ugovorom određena pravila za domaća tržišta koja su vlade sprječila da svojim poduzećima daju prednost.U Europi je zabrana državne pomoći promijenila pravila igre, što je primoralo tvrtke u državnom vlasništvu na pošteno poslovanje te su stoga postale jednako učinkovite kao njihovi domaći i strani konkurenti.

Čim lokalni političari više nisu mogli koristiti te tvrtke za vlastite ciljeve, većina se država članica odlučila na njihovu privatizaciju. Naravno, smanjenje sektora poduzeća u državnom vlasništvu je potrajalo, no smjer kojim je taj proces krenuo nikada nije bio upitan jer su domaći i strani konkurenti tih poduzeća pružili snažnu potporu žustrom kažnjavanju državne pomoći koje je provodila Europska komisija.I u suvremenoj Kini ključni su problem pravila prema kojima posluju poduzeća u državnom vlasništvu. Umjesto privatizacije širokih razmjera, bilo bi bolje ograničiti državnu pomoć i konkurentima dati zakonski temelj za isplatu naknade ukoliko ista nanese štetu konkurenciji.Područje koje privlači najviše pažnje su financije, i to iz dobrog razloga. U većem dijelu razvijenog svijeta ulaganja čine oko 15 posto BDP-a, dok se u Kini investicije penju do gotovo 45 posto. Financijska su tržišta stoga za Kinu još važnija nego za SAD ili Europu, a sada imamo jasne znakove da produktivnost ulaganja u Kini ubrzano pada.

Regulacijski okvir
Okosnica planiranih reformi financijskog sektora u Kini, liberalizacija kamatnih stopa, možda se neće iskazati kao uspješno rješenje problema. Načelno bi više kamatne stope na zajmove trebale doprinijeti smanjenju prekomjernih ulaganja. No u sustavu s brojnim, nerijetko neizravnim državnim jamstvima, nisu uvijek najuspješnija poduzeća ona koja su spremna i sposobna dati više novca za zajam. Liberalizacija kamatnih stopa mogla bi samo uzrokovati to da se državnim jamstvima na natječajima iz konkurencije izguraju manja i uspješnija poduzeća, što bi za posljedicu imalo nepovoljnu raspodjelu kapitala. Navedeno ukazuje da bi se financijska liberalizacija mogla pokazati opasnom sve dok se i poduzeća u državnom vlasništvu ne podvrgnu strogim proračunskim ograničenjima.Najmoćnija lokomotiva rasta svjetskog gospodarstva ne treba "više tržišta". Treba joj snažniji regulacijski okvir kojim će se osigurati maksimalna učinkovitost tržišta i opći društveni boljitak.

© Project Syndicate, 2014.

Priznanje ministarstva

Hrvatski poslodavci prepoznati kao prijatelji obitelji: ovogodišnji dobitnici priznanja

Energetska samodostatnost

Ova jedinstvena platforma energiju pretvara iz troška u profit