Boljim pregovaračem u novoj godini postat će ljudi koji počnu činiti stvari na drugačiji način. Za to je potrebno uvježbati tri naizgled jednostavna principa: 

• Provjeriti ponude koje obično propuštate;
• Izvucite više koristi iz poslova koje inače sklapate 
• Rješavajte male problema prije nego oni eskaliraju u komplicirane sukobe.  

Prema profesoru Wheeleru, zadatak je jednostavan: tijekom cijele 2014. godine treba voditi dnevnik o svakom pregovoru kojeg se vodi – bilo da je riječ o velikim pregovorima s kompliciranim klijentima i vrijednim ugovorima ili sitnom pregovoru s mobilnim operaterom o boljoj ponudi usluga.

Prije svakog pregovora treba se pripremiti i to pisanim bilješkama: na papir napisati strategiju. Zamisliti najbolji i najgori scenarij. Pokušati shvatiti što bi bilo prihvatljivo za drugu stranu. 
Svaki pregovarač ovakve bilješke treba imati prije nego sjedne za pregovarački stol. Strategija razraditi strategiju korak po korak. Treba zazmisliti najbolje i najgore scenarije. Zatim treba pokušati shvatiti što bi moglo biti prihvatljivo za drugu stranu. Za vrijeme samih pregovora treba bilježiti svaki korak u procesu. Naime, sjećanje je jako varljivo i u slučaju naknadnog opisivanja procesa pregovaranja ljudi zaboravljaju detalje koji mogu jako važni.

Razlozi zašto svaki korak treba zapisivati na papir su slijedeći:
1. Eksplicitni plan svakog će pregovarača natjerat da unaprijed izvaže kompromise.  Kod pregovaranja uvijek dolazi do kompromisa, ali važno je unaprijed znati što se od pregovora očekuje. Primjerice, kod pregovora o plaći, u slučaju da nije koliko je pregovarač očekivao, unaprijed može isplanirati da razliku potraži u obliku dionica tvrtke ili nekih drugih beneficija. Takav pristup pregovarača će odvratiti od odluka naprečac..
2. Zamišljanje različitih scenarija povećava kreativnost pregovarača:  to je kao razgibavanje prije sportskog meča. Pregovarač koji u glavi prođe sve scenarije u pregovore ulazi "zagrijan"..
3.Planiranje je zdrav podsjetnik na ono što se u pregovorima može očekivati. To je istraživački proces koji unaprijed može predvidjeti interese i namjere druge strane. No, uvijek treba biti spreman na iznenađenja jer pretpostavke nisu utemeljene činjenice. 

Proces uečnja pregovaranja dugotrajan je proces, a mjerenje napredovanja se može mjeriti s poslom liječnika koji uspoređuje pacijentove nalaze s onim prošlim i promatra: je li kolesterol u krvi pacijenta rastao ili nije? I prema tome prosuđuje je li pacijent na putu ozdravljenja. Zato je jako važno biti iskren prema samom sebi u trenutku kada se procjenjuje uspjeh u pregovorima. Međutim, pregovarač ne može samo zapisivati koliko je sporazuma želio postići i koliko je sporazuma zaključio.  Naime, i ako rezultati pokazuju kako je pregovarač svaki put uspio zaključiti pregovore, to može značiti dvije stvari, i obje su loše. Ili je pregovarač zapravo previše popuštao drugoj strani koja je bila sretna što zaključuje pregovore po tako povoljnim uvjetima, ili se pregovarač upuštao samo u lake pregovore sa zajamčenim ishodima.  Zato ne treba samo mjeriti ishode kao na utakmicama. Nakon svakog pregovora pregovarač se treba vratiti na bilješke i procijeniti je li strategija bila dobro postavljena u početku? Jesu li se pregovori općenito odigravali onako kako je pregovarač očekivao? Iz bilješki svatko može procijeniti je li uspješnihi u nekim vrstama pregovora (primjericama u pregovorima oko vrijednosti ili oko cijene)..Isplati se biti marljiv u treningu za bolje pregovaranje, jer svatko tko odluči ne učini taj napor, mora biti svjestan kako će ga vjerovatno učiniti suprostavljena strana…