Poduzetnici koji reinvestiranu dobit koriste za obrtna sredstva mogli bi ostati bez porezne olakšice, odnosno ona bi se mogla koristiti samo u slučaju ulaganja u dugotrajnu imovinu. U takvom, pak, slučaju pitanje je koliko bi poduzetnika uopće koristilo tu pogodnost, pa je velika vjerojatnost da bi olakšica spala na nekolicinu poreznih obveznika. Na kraju bi zapravo izgubila svaki smisao i brzo bi izumrla.

Crne prognoze čuju se u povodu najave ministra financija Slavka Linića da će preispitati opstanak porezne olakšice za tvrtke koje takvu dobit koriste za obrtna sredstva. Najava je, s jedne strane, odjeknula kao dolijevanje ulja na vatru na problem nepredvidljivosti poreznog sustava. S druge strane, državu taj dio prihoda ne bi spasio, a poduzetnike bi silio da se služe skupim izvorima financiranja. Problematizira se moguće uvođenje razgraničenja među poduzetnicima koji reinvestiraju, a koji su dosad bili jedna skupina. Od jedne bi nastale dvije, i to prema kriteriju ročnosti imovine koju tako financiraju. Taj, pak, kriterij kao uvjet za korištenje te pogodnosti važeći zakon ne propisuje. Ako bi ga naknadno ozakonili (kao što je to slučaj kod predujma dobiti), na gubitku bi bili brojni subjekti. Riječ je o onima koji su dobit unijeli u temeljni kapital, čime su zadovoljili sada jedini zakonski uvjet za korištenje te olakšice, pa bi oni mnogo skuplje platili ceh kraja jedne zakonske opcije. Zapravo bi ih se sve tjeralo da ulažu u dugotrajnu imovinu bez obzira na to trebaju li takva ulaganja.