Samo dan nakon referenduma koji je Hrvatsku vratio nekoliko sedmomiljnih koraka unatrag, krenulo je zbrajanje ekonomske štete koju bi Hrvatska mogla doživjeti kao posljedica rezultata narodne volje. Riječ je, naravno, o turizmu – toj osjetljivoj gospodarskoj grani o kojoj je Hrvatska već dulje vrijeme odlučila potpuno ovisiti.

Gosti, kako to kaže turističko pravilo, uglavnom dolaze u zemlje u kojima će se osjećati dobrodošlo. Hrvatskom uhu osjetljivom na prozivanje iz inozemstva nelagodno je sjelo pisanje nekolicine uglednih svjetskih medija poput Bloomberga koji analiziraju da bi se Hrvatska mogla suočiti s padom broja gostiju jer smatraju da među njima ima homosekualaca koji se neće osjećati dobrodošlo. Ti gosti, naravno, imaju svoje heteroseksualne obitelji i prijatelje od kojih je nekolicina sigurno u ustavom definiranom heteroseksualnom braku. Oni se jednako tako neće osjećati dobrodošlo u zemlji koja je odlučila zacementirati odnose kojima drugačijima govore da nisu dobrodošli. Staro pravilo da je i loša reklama – reklama, u turizmu nije dobrodošla.

Pribrojimo tome još i mogući referendum o pismu jedne manjine i dobijamo sliku fino zatucane općine u kojima nema mjesta ni za domaće, a kamoli goste. A malo tko voli ljetovati u takvoj okolini gdje će ga mjeriti različitim metrima, brojati krvna zrnca, a onda ako udovoljava svim kriterijima, pozdraviti sa starim hrvatskim pozdravom zbog kojega bi u Njemačkoj, tom najemitivnijem hrvatskom turističkom tržištu, istoga trenutka pozdravili i čuvara pritvorske jedinice. Sjećamo se svi valjda kako je jedna stražnjica ne tako davno u budućnosti izazvala kratkotrajnu afericu oko turističke reklame Hrvatske. Očito je da stražnjice nikako ne prestaju biti povod za propitivanje hrvatskog turizma, a čast je ovoga puta pripala Bloombergu. 

Dublji problemi
I tako su samo dan nakon rezultata referenduma počele čisto ekonomske analize njegovih posljedica. Međutim, kada bi brojke, grafikoni i postoci bili najveći problem nakon objavljenih rezultata, onda bi značilo da živimo, primjerice u Danskoj – tom idealu fleskisigurnosti u kojoj ljudi ne rade više od 38 sati tjedno. Kada bi najveći problem bili samo gosti koji nam neće doći, onda bi značilo da živimo u Hrvatskoj u kojoj samo trebamo nabaciti smiješak na lice, makar i usiljeni – i gosti će doći. Najveći problem su ljudi, ti tranzicijski gubitnici koji su se svojom većinskom odlukom odlučili potpuno priključiti savezu drugih tranzicijskih gubitnika. Čini se da su u Hrvatskoj svi zaboravili na ljude. Spominju se investitori, ti neuhvatljivi spasioci koji će nam donijeti samo med i mlijeko, a da se se pritom sasvim zaboravilo na gubitnike koji svakoga dana sve više pokazuju doze iracionalnosti. Gdje su tu ljudi i ima li mjesta za njih? 

Povratak u prošlost
I dok se s jedne strane ruše prava manjinama, s druge se sve češće ruše prava radnika pa ministar rada može mirno kazati da se podjela rada na tri osmice može slobodno zaboraviti, vraćajući nas tako u 19. stoljeće u koje smo se udobno smjestili ustavnom definicijom braka. Referendum o ćirilici, ako ga bude, pogurat će nas u 90-te godine 20. stoljeća pa bi to mogao značiti i napredak. Za to vrijeme bi i turizam mogao putem nekoliko ključnih gospodarskih grana koje su se našle na listi iščezlih, a priličan broj stanovnika Hrvatske u zemlje iz kojih su nam nekoć dolazili gosti koje smo s vremena na vrijeme pozdravljali starim hrvatskim pozdravom dok nisu zaključili da je to u njihovoj zemlji ipak strogo zabranjeno. Nekakav putnik namjernik, poput onih entuzijasta koji dolaze vidjeti Velebit kako bi se prisjetili filmova o Winetou, jednog bi dana mogao nabasati na malu općinu i upitati: A gdje su tu ljudi?