U kabinetu Zorana Milanovića, prema pisanju nekih medija, ozbiljno se razmišlja o tome da se za nekoliko mjeseci upriliče prijevremeni izbori. Samo koji dan poslije saznali smo, međutim, da se premijer usporedo bavi i jako dugoročnim horizontom. S ovećom skupinom (40-ak) intelektualaca i stručnjaka raznih profila, naime, u posvemašnjoj diskreciji već mjesecima bistri viziju Hrvatske 2030., a ideje s tih seansi navodno bi se već za koji mjesec trebale i “ukoričiti” u neki osnovni papir. Novinama su to povjerili premijeru bliski ljudi, kolege iz stranke i Vlade. Hoće li se što od toga u idućih nekoliko mjeseci i obistiniti, druga je priča.

Za početak, zanimljivo je da se preokupacija o prijevremenim izborima i vizionarenje razvoja Hrvatske u iduća dva desetljeća odvijaju paralelno. To bi, primjerice, moglo sugerirati da je premijer optimističan u pogledu ishoda prijevremenih izbora. Logiku za eventualnu takvu odluku njezini zagovornici vide u slabijim izgledima pobjede u slučaju redovnih izbora jer će drugo poluvrijeme mandata ove vlade nužno obilježiti teže i nepopularnije odluke. No, s obzirom na stanje u državi, pad gospodarstva i standarda ljudi, ni u opciji prijevremenih izbora vladajuća koalicija nema baš previše aduta i može igrati tek na (ne)povjerenje ljudi u to da ni konkurencija nema bolje “karte”.

Kako god bilo, plan s prijevremenim izborima mnogi ocjenjuju tek probnim balonom, spinom koji bi trebao poslužiti za osluškivanje raspoloženja birača. Puštanje informacija o osmišljavanju Vizije 2030., pak, teško da je zamišljeno kao spin jer za širu javnost to je zona apstrakcije i horizont koji uvelike nadilazi neposredne interese i fokus običnih ljudi. Imati dugoročnu viziju razvoja zemlje je, dakako, poželjno. Nije stoga čudno ni što je premijer Milanović u svoj think tank uspio pridobiti zvučna imena iz raznih područja znanosti i biznisa. Svi su oni nesumnjivo svjesni dubine problema u hrvatskom gospodarstvu i društvu. No, da bi se promjene i dogodile potrebne su inicijative koje će biti više od debatnog kluba, a dojam je da premijeru Milanoviću debate leže daleko bolje negoli nošenje s konkretnim i “prizemnim” problemima koji traže odlučno djelovanje – sutra, za mjesec dana, za pola godine.  

Čak i više od činjenice da će 2013. biti još jedna godina gospodarskog pada, a da iduće godine slijedi tek blagi oporavak, u Hrvatskoj danas brine to što su tijekom posljednjih nekoliko godina, prema posljednjim procjenama relevantnih institucija, potencijalne stope rasta našeg gospodarstva “kalale” na oko dva posto. Uz takve stope rasta u srednjem roku ne možemo servisirati ni kamate po državnom dugu. Drugim riječima, ističu makroekonomski stručnjaci, uz njih u dogledno vrijeme nećemo biti u stanju riješiti ni jedan od ključnih društvenih i ekonomskih problema. To naročito vrijedi za poražavajuće nisku stopu zaposlenosti, kojom smo praktički na začelju kluba Europske unije. Više nego zabrinjavajuće zvuče predviđanja nekih ekonomista kako Hrvatska – a imajući u vidu i danak nepovoljnih demografskih trendova – ni cijelo desetljeće neće uhvatiti pretkrizni broj zaposlenih od nešto više od 1,63 milijuna. Taj problem sigurno zahtijeva dugoročnu viziju. Ali u međuvremenu su brojni izazovi za koje su nužne kratkoročne odluke i održive srednjoročne mjere Vlade.