Ako postoji ijedna konstanta u planiranju dugoročne hrvatske energetske strategije tijekom posljednjih dvadeset godina, onda je to sklonost planovima koji iz jedna krajnosti prelaze u drugu.

Nakon što je Vlada predstavila novi Akcijski plan za obnovljive izvore teško se oteti dojmu da je ta neugodna tradicija radikalnog planiranja nastavljena. Novim planom tako su rigidno srezane planirane kvote instalirane snage solarnih i vjetroelektrana. Kvote će biti ispunjene najkasnije do kraja 2015., a nijedno postrojenje koje nakon toga uđe u proizvodnju neće moći računati na poticajnu otkupnu cijenu energije. Kako bez poticaja takve elektrane ne mogu biti isplative, nitko neće niti ulagati u njih, već će se investitori okrenuti isključivo elektranama na biomasu – vrsti objekata za koje je kvota povećana.

Kako je objasnio ministar Ivan Vrdoljak, smanjenjem planirane kvote proizvodnje energije sunca i vjetra, država bi do 2020. zbog manjeg opsega isplate poticaja mogla uštedjeti oko milijardu eura. U vremenima financijske krize to je nedvojbeno jak argument, a postoje i još neki opravdani razlozi za novu orjentaciju nacionalne politike k proizvodnji energije iz biomase. Prvenstveno, takve elektrane znatno su prihvatljiviji izbor iz perspektive stabilnosti elektroenergetskog sustava, jer proizvode energiju kontinuirano, za razliku od vjetroelektrana i solarnih elektrana. Prve rade samo kad vjetar puše, što operaterima sustava stvara problem i troškove jer često dobivaju energiju koju nemaju gdje zbrinuti ili im pak nedostaje kad im je potreban jer u tom trenutku vjetra nema. Solarne elektrane, pak, predvidljvije su, ali proizvodnjom nikad ne pokrivaju večernju vršnu potrošnju. Utoliko, mrežni operateri uvijek su skloniji konvencionalnim elektranama.

S druge strane, evidentno je da proizvodnja iz biomase u konačnici izaziva veći efekt u domaćoj privredi. Šumska i poljoprivredna biomasa je lokalno dostupni energent, a domaće tvrtke raspolažu i tehnologijom za gradnju postrojenja. Na kraju, energetsko korištenje šumske biomase dobar je alat za povećanje konkurentnosti drvne industrije. Za razliku od toga udjel hrvatske industrije u projektima solarnih elektrana mizeran je, a u vjetroenergetici veća tržišna ekspanzija Končarovih vjetrogeneratora tek se očekivala. Utoliko, legitimno je pitanje je li se dosadašnji model subvencioniranja obnovljivih izvora energije faktički pretvorio u poticanje velikih stranih investitora i proizvođača energetske opreme novcem domaćih potrošača električne energije. Ipak, ako je namjera Vlade bila da novim Akcijskim planom okonča s takvom praksom, cilj bi mogao biti promašen.

Uz sve svoje nesavršenosti, mala solarna revolucija koja se tijekom protekle dvije godina odvijala u Hrvatskoj i u sklopu koje su tisuće građana instalirali solarne panele na svoje krovove najbolji je mogući sustav uravnoteženja fiskalnih transfera unutar sustav poticanja obnovljivih izvora, odnosno model da novac izdan za poticaje ipak ostane u zajednici. Gradnja solarne elektrane u tom je sustavu predstavljala vrstu sigurnog financijskog ulaganja za kućanstva, te male i srednje poduzetnika. Ukidanjem poticaja za takve projekte, te radikalnom orjentacijom na elektrane na biomasu, opet se stvara situacija u kojoj kupci, bez obzira na imovinsko stanje, subvencioniraju nekolicinu velikih investitora u gradnju elektrana. To, sasvim sigurno, ne bi trebao biti cilj politike na polju obnovljivih izvora energije.