Prije gotovo sto godina, 1919. John Maynard Keynes analizirao je gospodarske posljedice mira uslijed poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Naravno da posljedice općih izbora u Njemačkoj održanih 22. rujna neće imati ni približno toliko odjeka. No njihov ishod neće biti nevažan, kako trenutno tvrdi većina poznavatelja zbivanja.

Kao prvo, čak i ako trenutno vladajuća koalicija Kršćansko demokratske unije (CDU) i Slobodne demokratske stranke (FDP) uspije uspostaviti sljedeću vladu, kancelarka Angela Merkel došla bi u priliku donositi puno smionije i dugoročnije odluke bez straha o njihovom neposrednom utjecaju na biračko tijelo. Mogla bi se odlučiti na provođenje dvogodišnjih ili trogodišnjih programa umjesto trenutne četverotjedne strategije.

Gospodarska integracija

Poslijeizborni program kancelarke Merkel vjerojatno će i dalje biti prilično oprezan, s naglaskom na srednjoročnu fiskalnu konsolidaciju kako Njemačke, tako i eurozone u cjelini nauštrb poticanja rasta i zapošljavanja.

No ponovno izabrana kancelarka bez dvojbe će biti spremna i voljna nastaviti kretanje, bar malenim koracima, prema uspostavi europske bankarske unije, uključujući mehanizam donošenja rezolucija na temelju sveeuropskih resursa. Nadalje, čak i ako kancelarka Merkel ostane na čelu iste političke koalicije, izgledno je da će snažnije poduprijeti programe eurozone usmjerene k poticanju kreditiranja malih i srednjih poduzeća, kao i obrazovnih programa Europske unije, primjerice Erasmusa. Također bi bila voljna poraditi na institucijskim reformama s ciljem ostvarenja bliskije koordinacije gospodarske politike država članica Europske unije.

Konačno, čak i unutar spomenute koalicije, u javnosti je sve prisutnija svijest o golemom njemačkom suvišku po tekućem računu, iznad 6% BDP-a i najvišem na svijetu u apsolutnom smislu, od oko 250 milijardi dolara, što znači da Nijemci ne dobivaju gotovo nikakav povrat na oko 25% svoje ušteđevine. Donekle brži rast potražnje u samoj Njemačkoj i niži vanjski suvišak koristili bi ne samo njemačkim trgovinskim partnerima, već i njemačkim štedišama. Naravno, ova koalicija možda se neće vratiti na vlast.

Ostali poslijeizborni scenariji izgledaju ovako: velika koalicija CDU-a i Socijaldemokratske partije (SDP); crveno-zelena koalicija SDP-a i Zelenih (ukoliko obje te stranke ostvare rezultat bolji od očekivanog, a FDP padne ispod izbornog praga od 5%), uz možebitnu slabašnu potporu ljevičarske stranke Die Linke; ili koalicija CDU-a i Zelenih. U sva tri gore predstavljena slučaja vlada bi se više usmjerila prema integraciji Europe i eurozone nego u slučaju da obnovljena vlada koalicije CDU-FDP ponovno stupi na vlast. Istina, njemački Ustavni sud odbacio je beskrajne financijske obveze nad kojima njemački parlament nema nikakve kontrole pa je Njemačka ograničena glede podrške jače gospodarske integracije bez jače političke integracije.

No vlada koja bi uključivala SDP ili Zelene sadržavala bi najmanje jednu stranku koja bi bila spremna na značajnije korake prema nazovi saveznoj eurozoni sa značajkama fiskalne unije (iako ograničene poradi ustavnog usklađenja).

Jednostavnija online kupovina

Nema više traženja gotovine: Dostavljaču sada možete platiti karticom

Kibernetička sigurnost

Pregled programa treće Span Cyber Security Arene

Ekspanzionističke mjere

Niti jedna od ove dvije stranke nije poput trenutne vlade sigurna u stabilnost eurozone niti europske izglede rasta. Obje smatraju kako u Njemačkoj ima previše radnih mjesta s minimalnom plaćom te da stoga veličana izvješća o kvaliteti zapošljavanja nisu opravdana, da je prihodovni rast prespor i nesrazmjeran najbogatijima te da donekle snažnija solidarnost eurozone predstavlja dugoročni interes Njemačke.

Njemački izbori neće donijeti nikakav politički zemljotres i neće iznenada otvoriti vrata prema saveznoj Europi po uzoru na SAD uz visoke fiskalne transfere i do krajnosti centraliziranu obrambenu i vanjsku politiku. No njihov će ishod u najmanju ruku vjerojatno ubrzati provedbu odluka eurozone koje su već donesene, što će pridonijeti provedbi ekspanzionističkih gospodarskih mjera, kako u Njemačkoj, tako i u eurozoni. Vlada u kojoj bi sudjelovali SDP ili Zeleni, stranke kojima su vrijednosti poput jednakosti i međunarodne suradnje zapisane u DNK-u, gotovo bi nedvojbeno krenula korak dalje, prigrlivši reforme, obnovu i jačanje institucija eurozone kao srednjoročne ciljeve.

Takva bi vlada poduprla strategiju eurozone, na čelu s Njemačkom i Francuskom, koja je usmjerena prema rastu i zapošljavanju.

© Project Syndicate, 2013.