Kada je prije tri godine Grčka upala u financijske nevolje, problem se ubrzo proširio i na ostale europske zemlje, a mnogi su se čudili kako tako mala zemlja može aktivirati cjelokupnu kontinentalnu krizu. Grci su stereotipizirani kao nacija utajivača poreza koja je godinama živjela na visokoj nozi i to posuđenim novcem.

Portugalci, Talijani i Španjolci su inzistirali pak na tome da su njihove financije čiste, dok su se Nijemci pitali kakve to veze uopće ima s njima? Sada je, čini se, piše The Economist, i Amerika u sličnom stanju poricanja da bankrot Detroita neće utjecati na ekonomiju zemlje. Svoje bogatstvo Detroit je ponajviše mogao zahvaliti jednoj industriji – automobilskoj. General Motors, Ford i Chrysler, poznati kao Detroitska trojka, nekada su proizvodile gotovo sve prodane automobile u SAD-u. A sada, "zahvaljujući" konkurenciji automobilskih brendova koji dolaze iz zemalja izvan SAD-a, njihov udio prodaje čini manje od polovice. Populacija Detroita u 60 godina smanjena je za 60 posto. Postotak ubojstava je 11 puta veći od američkog prosjeka, a bivši gradonačelnik je u zatvoru. Gradske su četvrti opustošene, a gradom vladaju korov i rakuni. Dugovi koje je grad gomilao tijekom bogatih godina učinili su ga malim i siromašnim. 

Posljedice odugovlačenja
No, umjesto da zatvaraju oči nad tim problemom, druge savezne države i gradovi bi pozornost obratiti na Detroit. Ne zato što bi sutra mogli završiti kao taj grad, već je njegova propast alarm i za fiskalnu situaciju u zemlji. Naime, u mnogim gradovima i saveznim državama u SAD-u postalo je nemoguće financirati mirovine i zdravstveno osiguranje, što se dogodilo i Detroitu. On je upravo pravi primjer što se može dogoditi ukoliko se predugo odgađaju reforme u javnom sektoru jer gotovo polovica obveza Detroita odlazi na mirovine i zdravstvenu njegu za radnike u mirovini. Američke savezne države, u pravilu, svojim građanima isplaćuju mirovine na osnovu godina staža i posljednje plaće a taj bi se novac trebao pokrivati iz fondova koji su osnovani za tu svrhu. Međutim, prema procjenama države, iz tih se fondova za mirovine može pokriti tek 73 posto ukupnih mirovina. U nekim je saveznim državama stanje mnogo gore pa taj postotak pada ispod 48. Primjerice, u američkoj državi Illinois, rupa u fondu za starosne mirovine 241 puta premašuje godišnji prihod od poreza. U Connecticutu je to 190 posto, u Kentuckyju 141 posto, a u New Jerseyu 137 posto.

Prema posljednjim procjenama, o kojima piše The Economist, ukupna rupa u proračunu za mirovine u SAD-u iznosi 2.7 bilijuna dolara, odnosno 17 posto državnog BDP-a. To još ne daje pravu sliku stanja, jer tu nisu uključeni troškovi zdravstvenog osiguranja za umirovljenike. U slučaju Detroita, račun za zdravstveno osiguranje građana (5,7 milijardi dolara) za gotovo dvije milijarde dolara premašuje nedostatak novca za mirovine. A takve su posljednice zapravo nesretna nuspojava sretnog trenda, a taj je da Amerikanci žive dulje, čak i u Detroitu, pa je obećanja umirovljenicima sve teže održati. Međutim, taj problem ima i političku pozadinu. Guverneri i gradonačelnici godinama su javnim službenicima davali visoke penzije, kupujući glasove trenutnih na račun budućih poreznih obveznika. Također, neki su birokrati promovirani tik pred mirovinu, kako bi im se povećala plaća, a time i cjeloživotna mirovina. Primjerice, mirovina lokalnog šefa vatrogasne postrojbe na Rhode Islandu godišnje bi iznosila čak 800.000 dolara, kada bi doživio stotu.  

Teret na privatnom sektoru
Čišćenje nereda u lokanoj i državnoj upravi zasigurno će potrajati. Dobar početak bio bi suzbijanje računovodstvenih trikova, javne bi službenike trebalo slati u mirovinu kasnije, a država bi trebala napraviti sustav po kojem se može dobiti onoliko novca koliko je novca uplaćeno (što je norma u privatnom sektoru). Takav je slučaj u saveznoj država Nebrasci, koja se obračuna mirovine prema zadnjim primanjima odrekla još 1967. godine. Dobar početak je i presuda suca u Detroitu koji je presudio da novi federalni zakon o stečaju pobije državni zakon po kojemu se mirovine ne mogu smanjivati, Imada će taj problem visjeti u zraku, sve dok takav zakon ne dođe do Vrhovnog suda. Mnogi gradovi poput Detroita neće moći održati data obećanja, a s obzirom na veličinu "crnih rupa" u proračunima, pa će državne ili federalne vlade morati priskočiti u pomoć.

Nije na poreznim obveznicima da spašavaju nemoćnu lokalnu vlast ili investitore koji su se uvalili u prevelike rizike, ali bi trebali pomoći umirovljenicima koji nisu krivi za nedostatak novca u blagajni. Naravno, mnogi će Amerikanci biti će jednako bijesni zbog plaćanja dodatnog poreza, kao što su Nijemci nezadovoljni odljevom eura u južnu Europu. No, činjenica je da cijeli američki javni sektor još uvijek posluje kao utopija. Nudi se niz prava, a ne postoji pravi plan za njihovu isplatu. Osim toga čini se da je Barack Obama na pravom putu da se pridruži Georgeu Bushu, kao predsjednik koji ništa nije učinio po tom pitanju. Pro tome, dinamičan privatni sektor na svojim leđima nosi tog nepopravljivog Levijatana. A Dertroit je tek simptom toga.