U Hrvatskoj postoji 200-njak domova za starije i nemoćne, a većina ih je privatna. No, slobodnih mjesta nema dovoljno ni za domaće potrebe starije populacije ni za potencijalne nove korisnike izvan Hrvatske. Unatoč tome, perspektiva je dobra: primjećuje se određena živost na tržištu, prvi pregovori o razvoju posla već su krenuli, pa ostaje za vidjeti kojom će se brzinom prvi Europljani odlučit proživjet treću životnu dob u nekoj od ustanova u Hrvatskoj.

EU mentalitet
Ana Jelančić, vlasnica Ville Brezovica, privatnog hospicija te doma za starije i nemoćne osobe, potvrdila je da je započela pregovore u Njemačkoj i Austriji, te Skandinaviji. Jelančić smatra da se u segmentu umirovljeničkih domova te usluge skrbi i liječničke njege i pružanja kvalitetog života, doista mogu očekivati pozitivni pomaci. "Otvara se velik prostor za privlačenje stranih umirovljenika, onih koji su zbog različitog mentaliteta odavno osvijestili da se sad, nakon svih obiteljskih obveza koje su obavili, mogu posvetiti sebi. Kako će oni reagirati na ponudu, ostaje za vidjeti, ali bi cijena, uz faktor kvalitete, mogla biti odlučujuća, barem za određene slojeve populacije. Umjesto pet, šest tisuća eura negdje drugdje ovdje će, primjerice, platiti tisuću, dvije", kaže Jelančić. Poznato je da zbog svoje klime i dobre zdravstvene skrbi Hrvatska i u tom segmentu institucionalne skrbi za ljude treće dobi ima veliki potencijal. Domovi za umirovljenike u Hrvatskoj mogu se mjeriti sa sličnim destinacijama, Španjolskom ili Grčkom, a zanimljivo je da su ovdašnja iskustva zanimljiva i dalekim zemljama. Jelančić kaže da je radi upoznavanja s organizacijom posla u hrvatskim ustanovama ovih dana Villu Brezovica posjetila delegacija iz Tajlanda odnosno tajnik tajlandskog Ministarstva zdravlja i direktori bolnica.

Imovina za starost
"Htjeli su iz prve ruke doznati kako smo organizirali palijativu i dom, a u Villu Brezovica uputilo ih je naše Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Tajlanđani su mlada nacija, ali vode brigu o staroj populaciji", kaže Jelančić.Čini se da će najveću ulogu u privlačenju novih korisnika domova iz bogatijih zemalja EU obaviti strane agencije. One se već uključuju, a razvile su posao i znaju kako se povezuje ponuda i potražnja na tržištu. Cijene u odnosu na druge zemlje u Hrvatskoj variraju, a ovise o veličini prostora koji se uzima u zakup, te o stupnju njege. U praksi postoje različiti kriteriji kada ljudi biraju dom. Iskustva pokazuju da je nekima silno važna cijena, a nekima je važan ipak dobar glas i prostor, jednom riječju dobra ustanova. Ima i onih koji uopće ne pitaju koliko stoji, bitno im je da ima mjesta i da su čuli da je ustanova odlična. S druge strane, postoje mnogi koji bi isto htjeli doći u dom, ali ga ne mogu platiti.

Ponekad ulogu može odigrati razlika od 500 ili tisuću kunu što u krizi predstavlja bitnu stavku.S obzirom da se tržište budi, a pojedine ustanove razmijenjuju pisma namjere sa stranim agencijama, i to svi rukovodeći se principom da je Hrvatska zemlja u kojoj se za manje može dobiti više, glavni izazov će biti kako unaprijediti infrastrukturu. Hrvatska nema dovoljno kreveta u domovima, niti u privatnim što je problem i za domaću populaciju koja nema razvijenu sklonost prema domovima. Hrvati se kasno odlučuju za tu varijantu, te stoga mnogi postaju korisnici tek u situaciji kad im definitivno treba skrb i njega, a obitelj koja je te potrebe dosad zadovoljavala više se ne može s time nositi sama. Za razliku od toga, ljudi u Europi imaju drugačiji mentalitet i drugačije žive. Još prije odlaska u mirovinu organiziraju se, i život nastavljaju u svojem društvu u domovima gdje se bave samo sobom – rekreiraju se, zabavljaju, odlaze na izlete, pohađaju razne tečajeve, i slično.

To je ta kvalitativna razlika, objašnjava Jelančić, jer dok u EU ljudi dolaze u domove dok su u snazi, dok mogu voziti auto i ići na izlete, dok mogu od svoje mirovine lijepo živjeti, u Hrvatskoj ljudi rade do mirovine, a onda nastavljaju pomagati na razne načine svoju obitelj. Stečenu imovinu hrvatski građani ne stavljaju u funkciju starosti, zdravstene skrbi i liječenja. I stoga, iako stvarnost može biti potpuno drugačija, odlazak u dom obilježavaju još uvijek razne predrasude. Brojni smatraju da je to "put bez povratka" ili mjesto na koje odlaze oni koji "nemaju nikoga svoga". Što se našeg mentaliteta tiče, potreban je izvjesni "klik u glavi", zaključuje Jelančić. Prema njezinim riječima, posve se drugačije stvari razvijaju ako netko sam odluči doći u dom i na vrijeme, uviđajući da je to bolja opcija i za njega i za obitelj jer onda ima više šansi za lijep i sretan život."Imamo 90-godišnjake kojima je dom bio u pravom trenutku vlastiti izbor. Ovdje su se doista pomladili i živnuli. Domovi omogućavaju zdravo i aktivno starenje, a iskustvo pokazuje da korisnici domova duže žive, ukoliko dođu na vrijeme. Prije odlaska u svoju mirovinu nastojat ću animirati moje društvo da dođemo svi zajedno u dobru ustanovu. Zašto bismo se brinuli o režijama i kuhanju kad možemo biti u jednoj vrsti hotela?", retorički pita Jelančić.