Najkonkurentnije tržište na svijetu, ono Europske unije, kako ga opisuje predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca i predsjednik Uprave HT-a Ivica Mudrinić, ne oprašta slabosti i bez milosti kažnjava nekonkurentnost. Koliko će, pita se, domaći poduzetnici moći izdržati, s previsokim nametima i neefikasnom državom. Procjene izdržljivosti nema,  kao ni "rezervnih položaja". 

Koji bi po vama trebao biti prvi potez hrvatskog premijera nakon 1. srpnja? 
Od premijera očekujemo što prije povlačenje ne jednog nego više poteza, jer nemamo više ni dana vremena za gubiti. Nismo proveli niti jednu ključnu reformu. Poslovna i ulagačka klima je sve lošija. Nama treba hitna šok terapija, trebamo što prije odrediti set prioritetnih kratkoročnih mjera koji se sastoji od 5 do 7 brzo isporučivih poteza koji mogu ostvariti kratkoročan pozitivan efekt u gospodarstvu, javno komunicirati te mjere i zatražiti što širu društvenu podršku oko njihove provedbe. HUP-ove preporuke u tome mogu biti dobra pomoć, ukoliko ju Vlada želi iskoristiti. I to je tek početak promjena koje moramo napraviti.

A što donosi sam čin ulaska u EU? Očekujete li da će pohrliti ulagači, pokrenuti se stvari na bolje?   
Promjena na bolje ili na gore s ulaskom u EU ovisi prvenstveno o nama samima. Posve je jasno da se gospodarski trend koji je i dalje u silaznoj putanji neće preokrenuti trenutkom ulaska u EU. Neće nas odjednom preplaviti investicije, stabilizirati nam se javne financije, povećati plaće i mirovine niti će se otvoriti radna mjesta da se zaposle svi nezaposleni građani. Ako odlučimo da želimo sve to postići, sigurno je da unutar Europske unije to možemo lakše i brže nego izvan te zajednice. Namjerno sam rekao "ako to odlučimo", jer podsjetit ću još jednom, konsenzus o tome kakvo društvo želimo biti nažalost i dalje nismo postigli. Pod pretpostavkom da se ipak svi slažemo oko toga da nam je zajednički cilj viši standard i bolji život većine građana Hrvatske, preduvjeti koje moramo ostvariti da bismo iskoristili potencijale ulaska u Europsku uniju su jačanje domaćeg gospodarstva stvaranjem uvjeta koji omogućuju jednostavnije i jeftinije poslovanje te pružanje brzih i kvalitetnih usluga gospodarstvu i građanima u čitavom javnom i državnom sektoru. Samo tako bit će ispunjeni uvjeti koji omogućuju stvaranje više dodane vrijednosti i ostvarivanje punog potencijala domaćeg gospodarstva i društva. Uspijemo li u tome, moći ćemo u potpunosti iskoristiti sve mogućnosti koje nam otvara okrilje zajednice najrazvijenijih zemalja na svijetu, zajedničko tržište od 500 milijuna potrošača i ogroman potencijal EU fondova koji nam je na raspolaganju. To je velika, povijesna prilika za Hrvatsku koju ne smijemo propustiti. 

Ne uspijemo li?
Ne uspijemo li u tome, pozitivne promjene koje će moći osjetiti svi naši građani bit će mnogo skromnije, na razini jednostavnijeg i bržeg prelaska državnih granica, otvaranja dodatnih mogućnosti za obrazovanje i zaposlenje van granica Hrvatske te nešto nižih troškova pojedinih usluga. No, u tom scenariju moramo biti svjesni činjenice da najkonkurentnije tržište na svijetu, kakvo je Europska unija, ne oprašta slabosti i nekonkurentnost kažnjava bez milosti. A koliko će domaći poduzetnici koji jedini pune državni proračun, isplaćuju plaće građanima i sve druge obveze svojim vjerovnicima i dobavljačima moći izdržati u takvoj vrhunskoj utakmici s preteškim utezima previsokih nameta i neefikasne države vezanim oko nogu, to je zaista teško za procijeniti. 

Plaši li hrvatske poslodavce ta arena? Mnogi će pokleknuti i vjerojatno nestati.   
Poduzetnici su u svojoj prirodi ljudi koji vole izazove. Domaći poduzetnici koji su preživjeli sve krize u posljednjih 20-ak godina pa tako i ovu, znaju se nositi s izazovima i promjenama na tržištu. Zanimljiv je podatak da male hrvatske tvrtke koje broje između 10 i 50 zaposlenih u razdoblju od 2002. do 2012. godine bilježe stopu preživljavanja od nevjerojatnih 87,8 posto. S obzirom na loše uvjete u poslovanja u odnosu na velik broj zemalja, ta brojka pokazuje vanserijsku fleksibilnost i otpornost domaćih poduzetnika koja će nam itekako trebati na tržištu EU. No, mi smo nažalost konstantno u krizi i stalno trošimo 100 posto svojih kapaciteta za preživljavanje, a morali bi početi barem 20 posto kapaciteta koristiti za oblikovanje vizija i strategija koji anticipiraju buduće uvjete na tržištu i u skladu s njima planiraju buduće poslovanje.Takva uporna borba za preživljavanje u lošim uvjetima za poslovanje iscrpljuje i poduzetnike i njihove tvrtke. Veliki je problem što u domaćem gospodarstvu, nakon što se svaki mjesec poplaćaju sve obveze, ne ostaje mnogo prostora za ulaganje u budućnost, za ulaganje u istraživanje i razvoj novih proizvoda. I tu, reći će vam svi naši poduzetnici, gubimo bitku s konkurentima jer se u tom dijelu danas ostvaruje prednost na tržištu. Dobro je što se ulaskom u EU i domaćim poduzetnicima otvara pristup izdašnim fondovima koji u velikoj mjeri upravo potiču istraživanja i razvoj. No, u tom dijelu će biti presudna snažna i kvalitetna potpora državne birokracije oko povlačenja tih sredstava pa i samoj pripremi projekata. 

Gdje će nam prvo zaškripiti? Imate li u HUP-u kakve scenarije i "rezervne položaje"? Neke analize pokazuju da bismo morali biti spremni da će najprije doći negativni šok. 
Možemo to ovako reći – ono što danas škripi nastavit će škripiti još i glasnije nakon ulaska u EU jer će sve naše prednosti, ali i slabosti ulaskom samo dodatno izaći na vidjelo. A nama škripi već duže vrijeme i na puno strana. O tome su mnogo izvješća i analiza napisali najugledniji domaći i strani stručnjaci. Tako da svi danas znamo gdje škripi, a znamo i kako to popraviti. Mi u HUP-u na žalost ne možemo osigurati "rezervne položaje" ako se uvjeti poslovanja ne počnu popravljati. Naš postojeći ekonomski model je u potpunosti potrošen, no potrošen je i politički model koji onemogućuje pomlađivanje, razvoj dijaloga i odgovornost koja je ključna na svim razinama upravljanja. Zato moramo hitno postaviti novi, održiv ekonomski model zasnovan na poticanju rada i marljivosti, na nagrađivanju znanja i odgovornosti. Što se tiče kratkoročnog efekta ulaska u EU, sigurno je da će pojačana konkurencija u prvom mahu napraviti dodatan pritisak na domaće kompanije, a sigurno je da će i neke izbaciti s tržišta. Imamo i problem prilagodbe domaćih kompanija koje će izgubiti povoljan carinski tretman na, za nas vrlo važnom, tržištu Cefte. No, dugoročne pozitivne koristi koje nam otvara ulazak u EU za sve nas, posebno pod uvjetom da napravimo nužan zaokret, sigurno nadmašuju probleme koje možemo očekivati u ovoj prvoj fazi prilagodbe. 

Očekujete li rast euroskepticizma? 
Malo da, no uvjeren sam da će to biti privremena, prolazna faza. Bilo bi naivno očekivati da neposredno nakon ulaska neće splasnuti euro-entuzijazam, osobito ako će se zbog nastavka krize još dulje vrijeme čekati gospodarski oporavak. Međutim, kako će prolaziti vrijeme, tako će pozitivni učinci pristupanja davati rezultate, a samim time će se i javno mnijenje stabilizirati uz, uvjeren sam, pozitivan saldo u korist Europe.

Da li bi nam bilo lakše – bolje, da smo postali članica EU kad i Slovenija i ostale zemlje iz "big banga"?  Da nismo iza njih cijelo desetljeće? 
Nesporno je da je Hrvatska na neki način "platila cijenu" zaostajanja u procesu europskih integracija, čemu su jednim dijelom kumovale i objektivne povijesne okolnosti. No, da ste me ovo pitanje pitali prije 4-5 godina, lakše bih odgovorio s nedvosmislenim "da". Danas, kada pogledamo poteškoće s kojima se suočavaju zemlje članice poput Slovenije i Mađarske, posve je jasno da nekog automatizma u tome nema. Raniji ulazak za nas bi značio priliku koju eto nismo imali, no pitanje je bismo li ju znali iskoristiti onako kao što su to učinile baltičke države ili Poljska. Zato mislim da se ne treba previše osvrtati na hipotetičke povijesne scenarije. Treba se okrenuti prema naprijed i promišljati što sami moramo učiniti da najbolje iskoristimo priključenje. A tu su stvari prilično jasne, postoje i dobri i loši primjeri koje sam upravo spomenuo. Sve se svodi na reforme, reforme i reforme.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Hoće li nam iz recesije biti lakše izaći kad smo u velikom društvu? Ili će to zapravo otežati stvari? 
Otežati sigurno neće. Veliko tržište potencijalno olakšava izlazak jer pruža šanse za naš izvoz i pozicioniranje Hrvatske i kao turističke lokacije i transportnoga pravca. Međutim, opet naglašavam, samo o nama zavisi hoćemo li i kako to iskoristiti. Ne postoji automatizam prema kojemu bi nam zbog ulaska u EU nužno trebalo biti bolje. Intenzitet koristi od ulaska u "veliko društvo" ovisi o nama samima. Kad bi se našim poduzetnicima omogućili jednaki uvjeti poslovanja kao i njihovim kolegama na razvijenijim tržištima EU, ne samo da ne bismo imali problema s izlaskom iz recesije već bismo, uvjeren sam, vrlo brzo počeli ostvarivati više stope rasta od zemalja u susjedstvu.

Što je po vama najveća korist europske integracije, je li politička ili gospodarska? Kakva je alternativa? Što je dosad bila najveća korist za Hrvatsku u njenom približavanju članstvu?
O alternativama nema više smisla govoriti. Prvo, to nisu više realni scenariji, i drugo, ti scenariji su prilično mračni. Već u postupku približavanja imali smo koristi od institucionalnih reformi koje nas približavaju normama razvijenih društava. Borba protiv korupcije bila je najvidljivija institucionalna promjena, no mislim da se te koristi šire na restrukturiranje brodogradnje i javnih poduzeća. Stoga ni do sada ni u buduće nema smisla razdvajati ekonomske i političke koristi jer one su usko isprepletene. Na primjer, vjerujem da će se nastaviti institucionalni pritisak na reformu pravosuđa. Samo na prvi pogled riječ je o političkom pitanju. I u dijelu povećanja predvidivosti pravnih propisa, efikasnosti ovrha i sl., riječ je o pravosudnim reformama s izravnim ekonomskim implikacijama. Zato treba biti optimist. Dodatno, Europska unija predstavlja harmonizirani set pravila, snažne institucije koje usklađuju nacionalna pravila i organiziran proces strateškog planiranja i odlučivanja o daljnjem razvoju zajednice. Prilagodba takvom sustavu i preslikavanje te organizacije je, ocijenio bih, velika korist za Hrvatsku kao mladu demokraciju sa slabo razvijenim institucijama. Naravno, u pretpristupnom procesu ne smijemo nikako potcijeniti ni financijsku korist od korištenja pretpristupnih fondova i postepenog uključivanja u zajedničko tržište. 

Kako gledate na aktualnu gospodarsku krizu u Europi, koliko je dalekosežna? Brojne ankete među europskim građanima pokazuju loše raspoloženje prema EU, a već neko vrijeme se razglaba i o mogućem razlazu…
EU će opstati, a opstat će i zajednica država koje koriste euro. Štoviše, vjerujem da ćemo u ne tako dalekoj budućnosti, a sigurno unutar 10 godina, doživjeti da i Hrvatska postane članicom eurozone. Trenutno je raspoloženje loše jer za nama je pet godina krize i pune tri godine od izbijanja fiskalne krize u Grčkoj. Europske zemlje koje imaju povoljne uvjete za poslovanje, koje ulažu u obrazovanje, istraživanje i razvoj, koje imaju uređen pravosudni sustav, koje socijalni mir ne kupuju novcem iz državnog proračuna, koje potiču otvorenost i fleksibilnost svojih građana, nemaju gospodarskih problema. One koje su svoje probleme uporno gurale pod tepih sad od tih istih problema teško mogu doći do daha. Iz toga bi i mi trebali izvući pouku. Međutim, generalno gledajući danas smo već daleko od epicentra europske krize i sve je prisutnije uvjerenje da je najgore iza nas.

Može se lobirati, ako znamo cilj  

Može li se u Bruxellesu raditi na politici koja je u interesu  krhkog hrvatskog gospodarstva i kako? Ili je Zagreb i dalje središte našeg svemira?
Mogućnost sudjelovanja u odlučivanju oko zajedničke politike EU sigurno otvara prostor i za lobiranje oko vlastitih nacionalnih interesa. No, i na ovom pitanju ponovno dolazimo do onog što uporno ponavljam godinama – ako sami ne postignemo konsenzus oko važnih stvari, ako sami ne znamo što nam je cilj, kako ćemo onda znati što nam je u interesu za bilo kojim pregovaračkim stolom, pa tako i onim u Bruxellesu? Uspješne zemlje u pravilu imaju široki društveni konsenzus oko ključnih ciljeva koji te zemlje i čine uspješnim, a zajednički nazivnik svih uspješnih zemalja je snažno i konkurentno gospodarstvo. Mi moramo što prije u društvu postići konsenzus oko, rekao bih, nužnog razvojnog minimuma, koji će omogućiti da teme vezane uz prošlost i pogrešne dogme koje već godinama pa i desetljećima vrtimo u krug konačno skinemo s dnevnog reda i kapacitete čitavog društva usmjerimo prema budućnosti. U snažno digitaliziranom i globaliziranom svijetu koji živi sa stalnim napretkom tehnologija, mi nemamo komociju da Zagreb bude centar našeg svemira. Ni političari, ni poduzetnici, ni sindikati, ni bilo koja skupina u društvu. Tim više što smo mala zemlja i malo tržište, moramo biti otvoreni globalnom tržištu, konkurentni i fleksibilni te stalno pronalaziti niše na kojima možemo biti bolji od svjetske konkurencije.

Past će cijene roaminga

Kako će izgledati vaš prvi radni dan u EU? I što će se promijeniti u poslovanju HT-a, njegovim uslugama i cijenama? 
Prvi radni dan u EU bit će što se HT-a tiče vrlo sličan zadnjem radnom danu izvan EU. U Hrvatskom telekomu ne očekujemo veće promjene na tržištu odmah nakon ulaska u EU s obzirom na to da je hrvatsko telekomunikacijsko tržište zasićeno te nema mnogo prostora za ulazak novih operatera koji bi htjeli ostvariti profitabilno poslovanje. Mi smo se pripremili za integriranje izmjena regulatornih akata u svoje poslovanje koje očekujemo od 1. srpnja i tu neće biti nikakvih šokova. Od većih promjena koje će se dogoditi na tržištu je snižavanje cijena usluga u roamingu. U narednim godinama pak predviđamo rast ulaganja u napredne tehnologije i infrastrukturu te razvoj novih naprednih usluga, posebno konvergentnih fiksnih, mobilnih i ICT usluga koje će rezultirati još povoljnijim cijenama.  Hrvatskoj se s ulaskom u EU kroz Fond za regionalni razvoj otvara mogućnost financiranja infrastrukture mreža nove generacije koja će omogućavati brzine veće od 100mbps. To je izuzetna prilika koja bi nam omogućila da u nekoliko godina izgradimo superbrzu širokopojasnu infrastrukturu koja će omogućiti promicanje zapošljavanja, jačanje aktivnosti vezanih uz istraživanje i razvoj, podršku mobilnosti zaposlenika, podržavati umrežavanje svih razina obrazovnih institucija i u konačnici pozitivno doprinijeti povećanju BDP-a.

Dobre i loše odluke EU  

Što je po vama najbolja ekonomska odluka europskih lidera u zadnjih godinu dana, a što je najgora?
Najbolja je formiranje bankarske unije. Financijski je sustav u Europi postao toliko integriran da je objedinjavanje njegove regulacije predstavljalo nužan korak, koji je primirio nervozna tržišta. Najgora je odluka odugovlačenje da se taj projekt zaokruži zajedničkim sustavom rješavanja problema u bankama i osiguranja depozita. Na tome se još uvijek radi i nema konačnog dogovora iako je svima jasno da konačni dogovor mora uslijediti. No, ta sporost u odlučivanju u Europi, koja toliko razlikuje stari kontinent u odnosu na SAD, jest nešto na što se treba naviknuti; 27, od sutra 28 interesa, treba uskladiti, što zahtijeva vrijeme. To jest neefikasno, gledano iz kratkoročne perspektive, no samo usuglašavanjem može se doći do održivih rješenja. Zato moramo tolerirati određenu neefikasnost odnosno sporost u odlučivanju; ni mi ne bismo željeli da nas netko od sutra na brzinu preglasa u pitanjima od zajedničkog europskog interesa, zar ne?