Europska unija ima u mnogim segmentima, od tržišnog natjecanja i zaštite okoliša do pravosuđa i zaštite ljudskih prava, razrađene, često vrlo stroge, standarde i uvjete, obvezujuće za sve svoje članice. To, međutim, nije slučaj s obrazovanjem, pa niti s visokim obrazovanjem i istraživanjem, u kojima zemlje imaju slobodu samostalne uspostave pravila i obveza kojima će urediti svoje sustave.

Politika Europske unije tu se ograničava na nekoliko ciljeva; uspostavu usporedivosti međusobnim priznavanjem stupnjeva i diploma s jedne strane te njihovo povezivanje kroz  programe pokretljivosti istraživača i studenata s druge strane. Usporedivost je preduvjet za slobodno europsko tržište rada. Pokretljivost pak nosi u sebi i političku i kulturološku viziju  jačanja Europe kao šire zajedničke domovine obrazovanjem budućih europskih građana.  U toj viziji europska pripadnost nije negacija nacionalnoj. Zadržavanje nacionalnog karaktera obrazovanja u skladu je s poštivanjem nacionalnih raznolikosti kao jednom od aksioma europskih integracija. Poštivanjem, ne zaštitom. Zaštititi svoje posebnosti, osigurati im mjesto u europskom prostoru, štoviše omogućiti im vitalnost u novim uvjetima, ključni je izazov za svaku zemlju. Druga je strana te iste medalje gubljenje identiteta, slabljenje pa i nestajanje, prepuštanje vanjskim dominacijama. Europa je otvorena, ali otvorena i kao šansa i kao prijetnja. Tek se u toj otvorenosti dokazujemo kao relevantni entitet. Pristati biti u otvorenom prostoru znači preuzeti stalnu odgovornost, ne samo za vlastiti razvoj i blagostanje, nego i za  vlastitu samobitnost.

Razvoj se potiče, samobitnost naše kulture i jezika se pak čuva i štiti. Ni jedno niti drugo nije moguće bez uspješnog i kvalitetnog visokog obrazovanja, koje je samo po sebi još jedna potvrda naše samobitnosti. Suočavanje sa slobodom puno više vodi prema potrebi promišljenog i strateškog djelovanja nego što bi dozvoljavalo eksperimentiranja i improvizacije. U tome nam je dobra pouka i naš vlastiti primjer. Negdje krajem 2006. smo, istodobno s vrlo brzim dovršenjem pristupnih pregovora oko obrazovnih i istraživačkih segmenata, bez sustavne analize stanja i zacrtavanja programa pripreme za puni ulazak u Europsku uniju, pokrenuli eksperiment policentrične "zemlje znanja", ponajviše obilježen velikim kapitalnim ulaganjima u nove prostore. Do tih smo prostora brzo došli, ali ne i do novih kompetentnih ljudi koji će ih projektnim poduhvatima učiniti svrhovitima. S druge strane, takva politička ambicija isključivala je sustavno jačanje postojećih istraživačkih kapaciteta već dokazane uspješnosti kao  generatora dugoročnog i cjelovitog nacionalnog razvoja. Realističnost i promišljenost postupno su ustupale mjesto brzim i nedomišljenim političkim odlukama, popraćenim općom polifonijom javnog relativiziranja (i omalovažavanja) onoga što se godinama ustrajno, i nepovoljnim okolnostima usprkos, uspješno gradilo. Iako su se takve ambicije uglavnom razbile o recesijske hridi, njihove posljedice i tragovi su i dalje vrlo prisutni, štoviše nedavne promjene vlasti dodatno su ih ogolile i zaoštrile.

Iako je sve teže ustrajavati na iluziji razvoja kroz daljnja zaduživanje za nove i nove prostore upitne potrebitosti, politički voluntarizam, u dobroj mjeri popraćen elementarnim nekompetencijama, još uvijek je u punom zamahu. Stoga nam je upravo danas potrebna nova strateška promišljenost, pouzdani orijentiri koji će zamijeniti sadašnja lutanja, nesnalaženja i prijeke korake. Spomenimo samo neke urgentne teme: Treba žurno izaći iz sadašnje blokade istraživačkog sustava i uvesti, kako razložne kriterije uspješnosti i kompeticije, tako i novi način upravljanja na nacionalnoj razini. Jednako tako treba, upravo danas kada se najavljuje uvođenje PDV-a i za međunarodne projekte, pokrenuti poticajne mjere za ulaganja u istraživanje i razvoj iz drugih, posebno privatnih, izvora; U studijskoj je domeni nužno razlučiti temeljne postavke binarnog sustava od nedosljednosti i kontaminacija koje su se nakupile nakon njegovog uvođenja prije petnaestak godina.

Umjesto da se sustavno podizala kvaliteta stručnih studija i adekvatno kadrovski jačala veleučilišta i visoke škole, ishitreno su otvarana nova veleučilišta kako bi "visoko obrazovanje bilo svima dostupno", stručni studiji situirali su se u postojeća ili nova sveučilišta, veleučilišta su se pretvarala u sveučilišta, ili su pak veleučilišta i visoke škole priključivani sveučilištima. Sve je to rezultiralo konfuzijom oko toga što bi sveučilišni i stručni studiji trebali svaki za sebe biti, u čemu bi se trebali razlikovati, kako upotpunjavati, s kakvom mobilnošću studenata među njima, itd. Takvo stanje podjednako šteti i sveučilišnim i stručnim studijima te generira i sve prisutnije planove lokalnih političkih struktura, često ohrabrene aktualnom politikom resornog ministarstva, po kojima "ćemo imati veleučilišta samo dotle dok nam se ne ukaže prilika preimenovati ih u sveučilišta …"; Svrha sveučilišnih studija je, prije svega, zapošljivost temeljena na kreativnom znanju, što je upravo oprečno od inzistiranja na zemlji znanja, s maksimiziranjem postotaka obuhvaćenosti visokim obrazovanjem, ili posjedovanja visokoobrazovnih kvalifikacija kao temeljnim ciljem.

Kakvih, s kojom svrhom? Treba uostalom podsjetiti da je visoka razina obuhvaćenosti posljedica i visokog stupnja nezaposlenosti mladih generacija, onih sa završenim srednjim školama, ali sve više i onih s visokoobrazovnim, pa čak i doktorskim stupnjevima; Sveučilišta trebaju, ne samo obrazovati ljude spremne za zahtjevne poslove, nego im, naročito onima sa stupnjem doktora znanosti, dati priliku za pokretanje takvih poslova. Inkubatori za nova poduzetništva koji omogućuju individualna ili skupna zapošljavanja bit će odrednice na kojima će se na zajedničkoj suradničkoj zadaći morati naći i drugi partneri, kako hrvatski tako i međunarodni, iz gospodarstva i javnog sektora.Zaključimo kako nam je nova strateška odvažnost potrebna ne samo radi našeg održanja u europskoj i svjetskoj kompeticiji, veći i radi toga što se bez visokog obrazovanja kao pokretača društvenog i gospodarskog razvoja ne može uspjeti u dugo očekivanom punom izlasku iz recesijske krize koji će Hrvatskoj otvoriti put u  klub kreativnih i tehnološki razvijenih, a ne servisnih, zemalja.