Split je protekla dva dana bio domaćin devete konferencije NATO-a o kontroli oružja za masovno uništenje, razoružanje i neširenje oružja.

Među stotinjak dužnosnika iz pedesetak zemalja članica NATO-a i partnerskih organizacija u Splitu je bio i pomoćnik američkog državnog tajnika Thomas Countryman, od 2011. zadužen u State Departmentu za međunarodnu sigurnost i neširenje oružja. Taj diplomat karijeru je počeo u američkom veleposlanstvu u Beogradu (1983.-1985.), da bi sljedeće tri godine prešao u Ured za istočnu Europu i Jugoslaviju u State Departmentu. Potom ga je posao odveo na Bliski istok, za Pustinjske oluje radio je u veleposlanstvu u Egiptu, a potom u Uredu za protutetorizam i onda u UN-u. Bio je savjetnik tadašnje veleposlanice Madeleine Albright te veza s Posebnom komisijom UN-a za istraživanje iračkog programa naoružavanja, no bavio se i Libijom, Sudanom i arapsko-izraelskim odnosima. Balkanu se vraća 1999., kad se kao direktor Ureda za južnu i središnju Europu fokusirao na kontakte s tadašnjom demokratskom opozicijom u Srbiji.

– Splitska konferencija nastavak je prakse NATO-a da svake godine organizira seminar na temu nekonvencionalnog oružja, znači nuklearnog, kemijskog i biološkog. NATO ima posebnu odgovornost u tome, ali težište u borbi protiv širenja takvog oružja je u nacionalnim vladama. Zato jest važno na ovakvim skupovima razgovarati ne samo o globalnim sporazumima, poput nedavno potpisanog UN-ova Sporazuma o trgovini oružjem, nego i o suradnji na razini država protiv mreža koje imaju Iran, Sjeverna Koreja i drugi, da otkupe svu tehnologiju koja im je potrebna za proizvodnju takvog nekonvencionalnog oružja – kaže na početku razgovora za Poslovni dnevnik.

Kako su zemlje poput Irana ili Sj. Koreje izvan različitih sigurnosnih sustava, koliko ovakve konferencije mogu biti korisne?
Najvažnije je da svaka zemlja na svijetu shvati koliko je ozbiljan taj izazov, koliko može nuklearni program u Iranu ne samo destabilizirati Bliski istok, nego i predstavljati izazov za temelje postavljene Sporazumom o neširenju.

Ima li pomaka, je li moguća efikasna kontrola naoružanja u situaciji u kojoj su glavni izvori problema prilično nekontrolirani?
Tu postoje dva različita pitanja. Prvo, koje se tiče nekonvencionalnog oružja. Jako je važno da svi poštuju svoje obveze proizašle iz Sporazuma o neširenju i iz odluka Vijeća sigurnosti. Najefikasniji alat je nacionalni sustav kontrola nad izvozom visoke tehnologije. Što se tiče konvencionalnog oružja, novi sporazum o trgovini oružjem prvi put utemeljuje minimalne standarde za sve države koje žele izvoziti oružje, koje se moraju upitati kome prodaju to oružje. Imali smo takav sustav kontrole i u Americi već 50 godina, ali prvi put to će biti obveza za cijeli svijet, da istraže pitanja ljudskih prava i sličnog prije nego u te zemlje izvezu oružje. Jednako je važan i novi sporazum o trgovini oružjem koji obvezuje sve države na suradnju u zaustavljanju crnog tržišta. To je i dalje problem i na Balkanu.

Jesu li Sjeverna Koreja i Iran, koje se smatra najvećim svjetskim sigurnosnim problemima, potpisale te sporazume?
Te dvije zemlje odbile su potpisati Sporazum o trgovini oružjem jer su pod sankcijama UN-a zbog svojih nuklearnih programa.

Kad se spomene kontrola naoružanja, prva asocijacija je Hladni rat, može li se usporediti današnja situacija s tadašnjom? Tada smo imali dva suprotstavljena sustava, ali su se uspijevali dogovarati. Danas je drukčije?
Danas je svijet puno kompliciranije mjesto. Što se tiče nuklearnog oružja, predsjednik Barack Obama dobro je rekao prije četiri godine u Pragu da je opasnost od nuklearnog rata između dviju supersila danas niža nego ikad. No, opasnost da bi jedna zemlja ili neka teroristička grupa mogla napraviti nuklearno oružje veća je nego ikad. Naš izazov nije samo spriječiti Iran i Sjevernu Koreju, nego i zaustaviti širenje nuklearnog materijala po svijetu. U tome smo dosta uspijevali u posljednje četiri godine.

Kakvi su danas odnosi s Rusijom? Koliko s njima surađujete na rješavanju današnjih sigurnosnih problema?
Baš o tome smo razgovarali u Ženevi posljednja dva tjedna. Svijet nije dovoljno shvatio koliko smo činili čak i radikalne korake prema razoružanju. SAD danas ima 85 posto manje nuklearnog oružja nego prije 50 godina, slično je i u Rusiji. Imamo obvezu ići još niže. To su uvijek komplicirani pregovori, ali moramo graditi temelje međusobnoga povjerenja, smanjivanja broja i uloge nuklearnog oružja. Neće biti lako, ali vjerujem da će i Ruska Federacija biti spremna na to.

Inovativna platforma

Hrvatska uz Stories transformira hrvatsku premium turističku ponudu

Zahtjevan projekt

Sara iz Dalekovoda ruši predrasude i pomiče granice

U jednom je trenutku na korejskom poluotoku bilo ozbiljno zazveckalo oružje, da bi se sada stvari malo primirile. Kakve su vaše prognoze?
Teško je prognozirati jer Sjeverna Koreja koristi staru strategiju da kao daljinskim upravljačem pojačava ili utišava prijetnje prema Južnoj Koreji, Japanu, Americi… Ne bih rekao da je to igra, ali ne treba izvlačiti zaključke iz činjenice da je atmosfera danas malo tiša nego jučer, jer oni mogu opet pojačati intenzitet. I dalje smo spremni na dijalog sa Sjevernom Korejom ako budu kao temelj dijaloga prihvatili sporazum od prije osam godina kojim je bilo predviđeno da cijeli poluotok bude denukleariziran.

Spomenuli ste da su sporazumi doneseni pod okriljem UN-a, ali čini se da su još uvijek NATO i SAD pokretači takvih inicijativa. Česte su kritike da je riječ o izvozu demokracije ili glumljenju svjetskog policajca.
NATO ima vrlo važnu ulogu, ne samo u Europi, nego i kao primjer drugim zemljama, pogotovo u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, kako demokracija može živjeti u istoj kući s jakom i sigurnom državom.

U područjima koja ste spomenuli dogodile su se brojne promjene. Kako ocjenjujete ono što se događa nakon rušenja diktatorskih režima?
– Vjerujem da je demokracija sila kojoj se ne možete oduprijeti. Na Bliskom će istoku tranzicija do istinski demokratskih zemalja trajati dugo, ali vjerujem da će i Egipat, i Tunis, i druge zemlje uspjeti u tome. Teško je napraviti pomake u središnjem problemu Bliskog istoka: sukobu Izraela i Palestinaca. No, čak i u tome vidjeli smo pozitivne znakove, prošloga tjedna neki ministri iz arapskih zemalja posjetili su Washington i potvrdili spremnost da sa SAD-om rade na mirovnom procesu.

Idu li te zemlje u pozitivnu smjeru s obzirom na pojavu fundamentalističkih ili militantnijih snaga s kojima se ranije ne biste baš slagali, a koje bude i novi strah od terorizma?
Još živimo s problemom terorizma, koji nije samo vjerski, niti islamsko-fundamentalistički, ali je uvijek prisutan na Bliskom istoku. To jest velik izazov i za naše prijatelje na Bliskom istoku u njihovoj obrani svoje demokracije. Teško je naći recept za dugoročnu borbu protiv terorizma, ali imamo iste prioritete: smiriti Bliski istok, Afganistan i druge regije da bismo riješili dugoročne probleme. Drugi je korak ekonomski razvoj, a treći demokracija. Ma koliko bolna bila tranzicija, uvijek donosi nadu za mirniju budućnost. 

Iznenadio ga rat na Balkanu

U osamdesetim godinama, vrlo važnima za razvoj situacije u bivšoj Jugoslaviji, bili ste diplomat u Beogradu…
Na mnogo nižoj razini od današnje…

Da, ali sigurno ste pratili što se događa. Kakva su vaša iskustva iz tog vremena, jeste li očekivali da će se završiti onako kako se završilo?
Očekivao sam da će se Jugoslavija jednog dana raspasti, ali nikad nisam očekivao da će se to dogoditi tako krvavim ratovima. Naravno, kad sjedim ovdje u Splitu vidim velik napredak, i društveni i gospodarski…

A općenito na Balkanu?
Sigurno još ima mjesta koja nisu u boljem stanju nego prije trideset godina, kad sam radio ovdje, ali nisam previše u toku s događajima na Balkanu i ne mogu komentirati.

Kad gledate s ove distance, je li bilo sredstava koja je zapad mogao upotrijebiti da spriječi onakav rasplet?
Sigurno, ali nisam ja povjesničar.