Njemačka diminaciju u Europi nije plod nekog smišljenog plana, ona nema nikakvu vojnu podlogu već gospodarsku, a sve se dogodilo slučajno, tvrdi poznati njemački sociolog Ulrich Beck, predavač na sveučilištu u Muenchenu i London School of Economics.

"Dogodilo se to sasvim slučajno. Njemačka je stvorila 'slučajno carstvo'. Nema tu smišljenog plana, nema namjere za okupacijom Europe. To nema nikakvu vojnu podlogu, već radije gospodarsku, ovdje se radi o gospodarskoj moći", kazao je Beck u razgovoru za internetski portal Social Europe.

Govoreći o stanju u Europskoj uniji, Beck tvrdi da je očit raskol između zemalja eurozone i zemalja koje ne pripadaju eurozoni.

"Odjednom, na primjer, Velika Britanija, koja je samo članica EU-a ali ne i članica eurozone, gubi pravo veta. Tragikomično je kako nas britanski premijer pokušava uvjeriti da je on još uvijek taj koji je zadužen za mijenjanje stanja u Europi", rekao je Beck.

Drugi raskol, ukazuje Beck, je onaj među zemljama eurozone jer je vidljiva znakovita podjela moći zemalja zajmodavaca i zaduženih zemalja.

"Rezultat toga jest da je Njemačka postala najsnažnija ekonomija, najmoćnija država EU-a", ustvrdio je taj sociolog.

Što se strogih mjera štednje tiče, Beck tvrdi da one uistinu pridonose podjelama unutar Europe.

"Kao prvo, imamo liniju podjelu između sjevernoeuropskih zemalja i zemalja juga Europe. Ovo je vrlo očito, ali pozadina, sa sociološkog stajališta, jest da je na djelu preraspodjela rizika s banaka, kroz države, na siromašne, nezaposlene i starije", tvrdi Beck, dodavši da se radi o "zaprepašćujućoj novoj nejednakosti", no da još uvijek razmišljamo u nacionalnim okvirima i pokušavamo tu preraspodjelu rizika locirati u okviru nacionalnih kategorija.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Istovremeno, dodaje Beck, tu su i dvije idelogije vodilje povezane s politikom strogih mjera štednje. Prva se temelji na tzv. "Merkiavellijevom modelu", kombinaciji Niccole Machiavellija i Angele Merkel. Drugi element jest taj da se ta njemačka politika štednje ne temelji samo na pragmatizmu, već i određenim vrijednostima.

"Kada Njemačka prigovara zemljama koje troše više nego imaju, to je sa sociološkog stajališta moralno pitanje, povezano s protestantskom etikom….u pozadini čega vidimo Martina Luthera i Maxa Webera", objašnjava Beck. Ističe, međutim, da Nijemci to ne vide kao moralno pitanje već kao ekonomsku realnost.

"I to, kako vidimo stvara novi ideološki razdor jer se čini da ta strategija baš i ne djeluje. Svjedoci smo brojnih prosvjeda", nastavlja Beck i ne zaboravlja spomenuti da, s druge pak strane, imamo "vrlo moćnu neoliberalnu frakciju u Europi koja i dalje vjeruje da su stroge mjere štednje odgovor na ovu krizu".

Za njega je kriza eurozone dokaz da živimo u rizičnom društvu, ali ne na način da smo u situaciji da se borimo s nesigurnošću, već da smo u situaciji u kojoj se nismo kadri boriti s nesigurnošću i posljedicama koje stvaramo u društvu. Objašnjsva da zbog uspjeha modernizacije od 18. stoljeća do 70-ih godina 20. stoljeća sada "proizvodimo posljedice na koje nemamo odgovore, poput klimatskih promjena ili financijske krize".

"Financijska kriza je primjer pobjede posebne interpretacije modernosti: Neoliberalna modernost, nakon sloma komunističkog sustava, diktira da je tržište jedino rješenje i što više jačamo ulogu tržišta, tim bolje. Ali sada vidimo da se taj model urušava i da nemamo nikakve odgovore", zaključuje Beck.