U kina je došao novi akcijski film "Pad Olimpa" redatelja Antoina Fuqua s Gerardom Butlerom, Aaronom Eckhartom i Morganom Freemanom u ključnim ulogama, zauzevši odmah prvo mjesto gledanosti u američkim i dijelu svjetskih kinodvorana.

Iako općim dojmom nimalo ne iskače iz generičkog prosjeka ovog žanra, "Pad Olimpa" mogao bi ostati zapamćen kao jedan od prvih mainstream filmova nakon 11. rujna u kojem teroristi izravno napadaju i uništavaju Bijelu kuću kao simbol američke državnosti uz brojne vizualne referencije na tadašnje djelomično uništenje Pentagona i kolaps tornjeva Blizanaca. Prisjetimo se, nakon 11. rujna Hollywood je punih deset godina zazirao od eksplicitnog prikaza destrukcije na domaćem terenu – borbu protiv terorizma radije je locirao na područje Bliskog istoka, a o tragediji WTC-a prvi je put otvorenije progovorio osnažujući imidž američke žrtve u filmu "Jako glasno i nevjerojatno blizu" iz 2011. godine.

U ovogodišnjoj produkciji očit je povratak motivima napada na američke simbole moći pa već u lipnju možemo očekivati White House Down ("Pad Bijele kuće") redatelja Rolanda Emmericha koji je tu građevinu spektakularno raznio i u filmu "Dan nezavisnosti" iz 1996. godine. Kako se u Hollywoodu ništa ne događa slučajno, a filmski narativi često prate američke vanjskopolitičke mijene, ponekad se čak i otvoreno stavljajući u službu propagande, treba se zapitati odražava li filmski povratak temi ugrožene nacionalne sigurnosti ujedno i politički povratak retorici vanjskog neprijatelja ili čak novom američkom intervencionizmu?

Naravno da film nikad neće u tolikoj mjeri odrediti američku vanjsku politiku. Proces je obrnut – američka politika često određuje sadržaj filmova, a posebno se to odražava na odabir glavnih negativaca u akcijskim filmovima. Tako se nakon dugog perioda gangsterskog, a kasnije hladnoratovskog špijunskog filma 1970-ih Hollywood okrenuo temama (najčešće zrakoplovnih) otmica, potaknut stvarnim vijestima o otmičarima iz Palestine koje su prenosili i američki mediji.

Kako Amerika u to doba nije imala ozbiljnijih problema s terorizmom na vlastitom tlu, politički motivirane krize uglavnom su prikazivane u prekomorskim državama, dok su prijetnje nacionalnoj sigurnosti na domaćem terenu pripisivane bombašima pomračena uma. Distancirani hollywoodski prikaz terorizma počeo se mijenjati 1980-ih, nedugo nakon 444 dana duge iranske talačke krize, korespondirajući i s američkim uplitanjem u libanonski građanski rat. Iako najčešće nisu pratili stvarne događaje, ovo je razdoblje u kojem su američki filmovi počeli graditi sliku stalne terorističke prijetnje (i) u samoj Americi, i to uglavnom od predstavnika muslimanskog svijeta, povremeno kao negativce koristeći i Ruse. To je 1990-ih izrodilo čitav podžanr filmova poput "Umri muški", "Brzina" ili "Air Force One" u kojima se usamljeni junak obračunava s mnogo većom prijetnjom.

"Pad Olimpa" nastavak je tog narativa, ali kao neprijatelja znakovito uvodi sjevernokorejske teroriste, i to baš u trenutku opasnog zaoštravanja odnosa SAD-a s tom potencijalnom nuklearnom silom. Kad se tome pribroji prošlogodišnji remake filma Red Dawn u kojem je kineska invazija zamijenjena sjevernokorejskom, očito je – novi zločesti dečki dolaze iz Pyongyanga.