Premda postoje uvjerljivi znakovi da se američka ekonomija oporavlja, onaj najvažniji znak, stopa nezaposlenosti, i dalje tvrdoglavo stagnira. Sjedinjene Američke Države i prije su se borile sa ekonomskim krizama, no tržište rada se nakon krizne 1992. i 2001.  puno brže oporavilo. Danas je situacija drugačija. Novih poslova i dalje nema, tržište rada stagnira, pa se analitičari s pravom pitaju što je to ovaj put drugačije u američkoj ekonomiji.

Stopa popunjavanja
Da bi odgovorili na to pitanje stručnjaci su istražili odnos između nezaposlenosti i stope slobodnih radnih mjesta na bazi empirijske analize koristeći kao okosnicu poznatu Beveridge krivulju koja je dobila ime po britanskom ekonomisti Williamu Beveridgeu. Premda su pojedine studije koje su provođene tijekom ove krize upućivale na to da će situacija biti gotovo identična prošlim krizama, najnoviji radovi ukazali su na veliku anomaliju – nova radna mjesta uopće se ne popunjavaju po jednakoj stopi kao nakon proteklih kriza. Drugim riječima, slobodna radna mjesta su i dalje slobodna.Zašto posloprimci ne popunjavaju evidentno slobodna radna mjesta u SAD-u. Popularno objašnjenje kako naprosto nema kvalitetne radne snage ne drži vodu. Na tržištu rada nema nesklada između industrije i kvalifikacija nezaposlenih ljudi koji su zbog krize u toj industriji izgubili posao. Svi oni itekako su dobra radna snaga za industriju koja se sada konačno oporavila i vapi za novom radnom snagom. Opis posla i tehnologija se nije toliko promijenila da bi ti ljudi potpuno ispali iz igre. No, što se dogodilo? Nezaposleni Amerikanci dovoljno su obrazovani i imaju prave vještine, no radna mjesta i dalje nema tko popuniti. Prema pojedinim stručnjacima, glavni razlog stagnacije novog zapošljavanja je činjenica da su poslodavci otežali zapošljavanje. Kompanije su i tijekom recesije zadržale profitabilnost, režući uglavnom sve troškove koji su povezani sa radom i radnicima. 

Pritisak odozdo 
Nije nepoznanica da se tvrtki danas premalo trude oko zapošljavanja novih ljudi, a to rezultira tim da ne zapošljavaju prave ljude. Trošak procjene kvalitetnog kadra im je preskup, kao i činjenica da kvalitentnog radnika  nisu spremni platiti kao i prije krize obzirom da je na tržištu sasvim dovoljno ljudi bez posla koji bi taj posao radili i za manju plaću.Menadžeri koji donose proračune tvrtki i dalje se zalažu, unatoč znakovima oporavka, da svoje kompanije ne "opterete" novim skupim radnicima i drugim povezanim troškovima. Nerijetko najveći pritisak za novo zapošljavanje dolazi od premorenih radnika, koji ne mogu izdržavati tempo novih naružbi i novih poslova zbog podkapaciteta. No, čak kad "gornje strukture" pristanu na zapošljavanje novih radnika, cijeli proces regrutacije traje predugo, potencijali je poslodavac preizbirljiv i mogu proći mjeseci i mjeseci dok se seleksicjski postupak ne okoča i novi ljudi ne dođu na svoja radna mjesta. Dok se svi ne naviknu ponovo na procese zapošljavanja, prolaze mjeseci i to je zasad jedino objašnjenje. 

Vrijeme selekcije

Izbor radnika vremenski je sve duži

Da bi tvrtka u SAD pronašla idealnog radnika potrebno je 23 dana od otvaranja natječaja. Prije krize taj je prosjek iznosio 15 dana. Za čak četiri milijuna nezaposlenih Amerikanaca to je predugo razdoblje čekanja. Razlog stagnaciji je pozivanje prevelikog broja kandidata na razgovor za posao, a cijeli proces selekcije kandidata se, piše The New York Times, vremenski poduplao.