Prije deset godina Njemačku su svi smatrali bolesnikom Europe. Gospodarstvo joj je bilo zaglavilo u recesiji, dok se ostatak Europe oporavljao, stopa nezaposlenosti bila joj je viša od prosjeka eurozone, prekomjernim deficitom narušavala je europska pravila o proračunu, a i financijski joj je sustav bio u krizi.

Samo desetljeće poslije Njemačku smatraju uzorom za sve ostale. No, zašto bi ona trebala biti uzor svima?U razmatranju lekcija izvučenih iz spomenutog njemačkog preokreta, a koje bi se trebale primijeniti i na ostale zemlje članice eurozone, moramo razlučiti ono što vlada može poduzeti i ono što ostaje na leđima poslovnog svijeta, radnika i društva u cjelini.Jedno od područja za koje je neupitno odgovorna vlada jesu javne financije. Godine 2003. Njemačka je imala fiskalni deficit od gotovo četiri posto BDP-a, možda ne previsok prema današnjim standardima, ali tada viši od prosjeka Europske unije. Preokret njemačkih javnih financija dogodio se uglavnom zahvaljujući smanjenju potrošnje. U 2003. ukupna državna potrošnja popela se na 48,5 posto BDP-a, tj. iznad prosjeka eurozone. No, tijekom idućih pet godina potrošnja je srezana za pet postotnih bodova BDP-a. Kao posljedica toga, uoči početka Velike recesije 2008. Njemačka je imala jednu od najnižih potrošnja u cijeloj Europi.

Uslužni sektor bolna točka 
No, njemačka vlada nije mogla učiniti ništa po pitanju ključnog problema te države: manjka konkurentnosti. Danas je to teško zamisliti, ali u prvih nekoliko godina postojanja eura Njemačka je smatrana nekonkurentnom, ponajviše zbog visoke cijene radne snage.Prilikom uvođenja eura bio je raširen strah da se njemački problem s konkurentnošću neće moći riješiti jer vlast više nije mogla prilagođavati valutni tečaj. Znamo, međutim, da Njemačka jest opet postala konkurentna, čak previše konkurentna, kako neki tvrde, a sve zbog kombinacije ograničavanja visine plaće i strukturnih reformi koje potiču produktivnost.Zapravo je takva analiza samo napola točna. U jednu ruku, ograničavanje visine plaća bila je ključna sastavnica iako ga vlada nije mogla nametnuti. Ustrajno visoka stopa nezaposlenosti prisilila je radnike da prihvate niže plaće i dulje radno vrijeme, dok su plaće u perifernim zemljama eurozone koje su doživljavale procvat nastavile rasti za dva-tri posto godišnje.

S druge strane, premda je njemačka vlada prije desetak godina doista provela važne reforme tržišta rada, one očito nisu imale nikakva učinka na poboljšanje produktivnosti. Svi dostupni podaci upućuju na to da je Njemačka u posljednjih deset godina bilježila najnižu stopu rasta produktivnosti u cijeloj Europi.To nije nikakvo iznenađenje uzmemo li u obzir izostanak bilo kakvih reformi u uslužnom sektoru, koji se smatra pretjerano reguliranim i zaštićenim. Proizvodni sektor jest ostvario rast produktivnosti zbog intenzivne međunarodne konkurencije. No, čak i u Njemačkoj uslužni je sektor dvostruko veći od industrijskih grana. Stoga bi za ostvarenje znatnijega rasta proizvodnosti u njemačkom gospodarstvu bile potrebne dubinske reforme uslužnog sektora. To se, međutim, nije dogodilo čak ni 2003. jer je sva pažnja bila usmjerena na proizvodnju i konkurentnost na međunarodnom tržištu. 

Rezanje plaća 
Unatoč svemu, njemački model daje nam neke korisne pouke za danas ranjive periferne članice eurozone. Dugoročna fiskalna konsolidacija u prvom redu zahtijeva ograničenje potrošnje, a reforma tržišta rada vremenom će omogućiti zapošljavanje marginalnih skupina. No, za zemlje poput Italije i Španjolske konkurentnost ostaje najveći izazov. Periferija će ponovno početi bilježiti rast samo ako uspije povećati izvoz. Plaće se već smanjuju pod bremenom iznimno visoke stope nezaposlenosti. Ali sve to predstavlja najbolniji izlaz iz postojeće situacije koji će pridonijeti jačanju društvene i političke nestabilnosti. Puno bolji način smanjenja troškova rada bilo bi povećanje produktivnosti, a po tom pitanju Njemačka nije nikakav uzor.Međutim, na sreću, neke periferne države sada su zbog pritisaka vjerovnika prisiljene provesti drastične reforme ne samo tržišta rada, već i uslužnog sektora. Te reforme, čak i ako im je povod prisila, najčvršći su temelj za optimizam.

Vremenom će pogodovati produktivnosti i fleksibilnosti tržišta, a zemlje koje ih istinski provedu stoga bi trebale postati konkurentnije. Najvažnija pouka koja se može izvući iz nekoliko obrata u eurozoni tijekom posljednjih desetak godina jest da ne bismo trebali donositi zaključke na temelju trenutnih poteškoća. Reforme koje danas provode neke zemlje periferije puno su dublje od onih koje je Njemačka provela prije deset godina. Države koje u tim reformama ustraju mogle bi iz ove situacije izaći učinkovitije, a time i konkurentnije. One kojima to ne pođe za rukom (a Italija, čini se, ide u tom smjeru) ostat će u zamci niskog rasta dulje razdoblje, a nema ni jamstva da će Njemačka vječno zadržati vodeći položaj. Ne zna se gdje će pojedine zemlje završiti za deset godina, a sadašnji poredak najsnažnijih u europskom gospodarstvu mogao bi se jako brzo promijeniti. 
 
© Project Syndicate, 2013.