Nema više hrvatskih levisica: varaždinski je Varteks nakon 30 godina izgubio licenciju za šivanje svjetski poznatih traperica. Novi je to udarac za tekstilnu industriju, a najteži je tek na pomolu. Varteks, najveći domaći tekstilac sa 2200 zaposlenih, mogao bi otići u stečaj, o čemu će se raspravljati na ročištu 19. ožujka. Kompanija je ušla u predstečajnu nagodbu, ukupni su dugovi 636 milijuna kuna, od toga državi 118 milijuna. Propadne li Varteks, broj zaposlenih u tom sektoru smanjit će se za više od deset posto. Naime, od 126.314 tekstilaca, koliko ih je, prema podacima Državnoga zavoda za statistiku, bilo zaposleno 1990., danas je u tekstilnoj, odjevnoj i industriji obuće preostalo njih oko 20.000.

Na ulici svake godine završavaju tisuće tekstilnih radnika, više od 85 posto njih su žene, mahom slabije obrazovane i vremešne, pa je šansa za ponovno zapošljavanje minimalna. Potkraj siječnja u evidenciji HZZ-a bio je 11.281 tekstilac. Lani ih se na burzu prijavilo 8757, no 4588 ih je dobilo posao, uglavnom za minimalac. Kad smo Nenada Lečeka, predsjednika Sindikata tekstila, obuće, kože i gume (TOKG), zamolili za kontakt nekog svog povjerenika u Zagrebu, rekao nam je: "Pa tamo nemamo više nikoga, otkako je propalo Kamensko, zagrebačka tekstilna industrija više ne postoji!". U metropoli je ostala još samo tvornica čarapa Jadran, u kojoj, tvrdi Leček, radnici ne smiju biti članovi sindikata. Tako se sektor mora boriti ne samo s jeftinom kineskom konkurencijom i globalnom krizom nego i s vlasnicima koji ne mare za njihova prava, mešetarima željnih njihovih nekretnina, ali i državom, koja je zaustavila davanje poticaja i potpora tekstilcima.

Ništa bez klastera
Zagrebački Ekonomski institut, po narudžbi Ministarstva gospodarstva, 2007. objavio je Strateške odrednice razvoja industrije tekstila i odjeće u RH od 2006. do 2015. U sektorskoj se strategiji navodi da stanje karakteriziraju značajan udjel doradnih poslova; razjedinjenost, usitnjenost i slaba pregovaračka sposobnost; slaba razvijenost vlastite robne marke. Navedeno je i da za razvoj i restrukturiranje u pet godina treba isplatiti 1,6 milijardi kuna potpora, što je tek djelomice realizirano. Usporedno sa Strategijom predstavljena je tada i Hrvatska agencija za razvoj tekstilne industrije (HARTI), koja je trebala voditi brigu o potporama. HARTI je pokrenut na inicijativu nezadovoljnika iz Varteksa kao protuteža Udruženju tekstila i odjevne industrije pri HGK, no ubrzo je nestao.  "Kad bi se tekstilci uspjeli međusobno dogovoriti i osnovati klaster, kao što je učinila drvna industrija, mogli bi se bolje postaviti prema državi. Prošle godine predviđenih 100 milijuna kuna za tekstil i obuću otišlo je u brodogradnju! Na žalost, Vlada ne želi ozbiljno razgovarati o problemu sektora, iako su tvrdili kako će pomoći tekstilnoj, kožarskoj, obućarskoj i drvno-prerađivačkoj industriji", podsjeća Leček. Vlada se pravda da potpora više nema jer to ne dopušta EU, no Leček napominje da postoji i model regionalne pomoći, kojima se koriste sve države članice EU. Tako, primjerice, regije s juga Italije tekstilcima ne naplaćuju doprinose.

Pojedene potpore
Tekstilna industrija važan je poslodavac pa joj, iako je gotovo u potpunosti privatizirana, država pomaže kroz potpore. Ministarstvo gospodarstva od 2006. do 2011. dalo je ukupno 312 milijuna kuna, najviše Varteksu. "Usporedimo li poticaje prema broju radnika u sektorima tekstila, obuće, kože i gume s drugim sektorima, npr. brodograđevnim, onda su ti poticaji beznačajni. Od onih 1,6 milijardi kuna predviđenih u Sektorskoj strategiji iz 2007. osigurano je samo 215 milijuna, a i to je podijeljeno bez čvrstih kriterija. Barem su polovicu dobile tvrtke kojih više nema ili su već pri dodjeli novca imale uvjete za likvidaciju. Primjerice, MTČ Tvornice čarapa Čakovec, čija je vlasnica dobila poticaje, a bila je dužna državi blizu 40 milijuna kuna poreza i doprinosa", upozorava Leček.Dodatni problem koji se sada javlja u vezi s potporama je taj da Ministarstvo gospodarstva traži pravdanje dobivenoga novca za investicije. Potpore se, naime, dijele u dva segmenta: obrtna sredstva i investicije (gdje je ispravnije govoriti o poticajima). Tekstilci koji su već tada bili u velikim dugovima, a takvih je većina, dobili su potporu za obrtna sredstva koju ne treba pravdati. Puno su lošije prošli oni koji su se odlučili za investicije i uzimali kredite banaka, pa sada moraju pravdati tri puta više nego što su dobili.  "Potpore su uglavnom služile za pretakanje novca poreznih obveznika u privatne džepove. Najgore su prošli oni koji su pošteno pokušali investirati i biti socijalno i društveno odgovorni", kaže Leček.

Žurba ususret EU
Asistentica sa Zavoda za dizajn tekstila i odjeće zagrebačkog Tekstilno- tehnološkog fakulteta Alica Grilec Kaurić smatra da su državne potpore znatno pomogle poduzećima, i to pri modernizaciji proizvodnih kapaciteta i procesa. "Kupljena je oprema kojom im je omogućena proizvodnja proizvoda veće dodane vrijednosti. I u uvjetima krize moguće je promijeniti strategiju poslovanja i ostvariti odlične poslovne rezultate. I dalje ostaje potreba za potporama i poticajima inovativnim programima koji izravno povećavaju latentnu uposlenost", kaže Grilec Kaurić.Kako doznajemo u HUP-u, u ovoj godini Ministarstvo gospodarstva ipak namjerava  raspisati natječaj za državne potpore. "Lani nisu raspisani natječaji za tekstilnu industriju. S ciljem omogućavanja ravnopravne tržišne utakmice na jedinstvenome europskom tržištu, tvrtkama koje imaju potencijal potrebno je omogućiti korištenje državnih potpora. Pristupanje EU donijet će, naime, jači konkurentski pritisak, pa je važno da naša industrija ima iste uvjete kao i tvrtke iz EU", kaže Marija Šutina Kujundžić, direktorica CRO industrije u HUP-u. "Lani smo svjedočili ubrzanu padu broja zaposlenih u ovom niskoprofitabilnom sektoru, značajan broj tvrtki završio je u stečaju te je realno očekivati daljnji pad ove grane i u 2013. Sukladno prijedlozima koje je HUP-ova Udruga tekstilne i kožne industrije upućivala Ministarstvu, očekujemo donošenje mjera i politika koje će stvoriti osnovu za stabilizaciju, restrukturiranje i razvoj tog sektora. Uspješnost industrijske strategije koja se izrađuje ovisi i o sinergiji koja bi se trebala ostvariti s drugim funkcionalnim strategijama, poput strategije pametne specijalizacije i strategije inovacija", smatra HUP-ova direktorica.

Ni dorada nije loša
Nešto konkretnija rješenja nudi sindikat. "Godišnje se preko javne nabave naruči posla u vrijednosti između 600 i 700 milijuna kuna. Od toga hrvatski tekstilci dobiju samo 100 milijuna kuna. Kad bi se u uvjetima natječaja prednost dala domaćoj industriji, nas bi to spasilo, a ovako posao dobiju trgovci, koji uvoze robu bez ikakve kontrole kvalitete. Pa nije uvijek poanta u najnižoj cijeni, valjda postoji i neka socijalna odgovornost. Ali s kime mi možemo o tome razgovarati? Ministar Mirando Mrsić na sastancima nas uopće ne sluša, a sektor propada", žali se Leček.  U zajedničkom prijedlogu sindikata i poslodavaca koji je prošle godine upućen Vladi traženo je da se posao u javnim nabavama dodijeli domaćim proizvođačima tekstila. Potom da se dio doprinosa iz plaće i na plaću usmjeri na povećanje plaće radnika, a drugi dio iskoristi kao pomoć poslodavcu za povećanje konkurentnosti. Kao treće, izvoznicima bi trebalo pomoći kroz subvencije. Turska, primjerice, sufinancira izvoznike sa 30 posto. "Na žalost, dalje od obećanja nismo došli", rezignirano kaže Leček, lider sindikata kojem se u posljednje tri godine broj članova prepolovio. Izgubio je 5000 članova, ostalo ih je još samo 5500. Grilec Kaurić navodi kako bismo "vođeni primjerima pojedinih država EU, trebali dalje isticati potrebe strukturalnih prilagodba koje bi vodile uspješnom poslovanju poduzeća u industriji tekstila i odjeće.

To podrazumijeva ulaganje napora u proizvodnju proizvoda veće dodane vrijednosti, ali i u podizanje razine znanja i shvaćanje važnosti edukacije zaposlenih. Ulaganja u marketing vlastitih proizvoda, razvijanje i upravljanje markama vlastitih proizvoda, kao i razvijanje vlastitih kanala distribucije, ključni su za postizanje konkurentskih prednosti, ali i za opstanak na tržištu", kaže naša sugovornica. Dodaje kako su sugestije vezane uz prelazak na pune poslove, umjesto doradnih, i stvaranje vlastitih robnih marki ometene krizom. "Poslovanje u uvjetima otežana pristupa novcu i narušene likvidnosti čini doradne poslove zbog njihove brze naplate i male potrebe za obrtnim sredstvima jedinim mogućim načinom poslovanja u iščekivanju boljih vremena. Usitnjenost i nedostatak umreženosti i klastera industriji tekstila i odjeće umanjuju moć pregovaranja i nastupa na tržištu. Nedostaju i stabilni i povoljni izvori financiranja. Plaće i dalje zaostaju iako su od 2008. do 2012. godine u proizvodnji tekstila bruto plaće porasle za osam posto, u proizvodnji odjeće za dva posto, a u proizvodnji kože i obuće 6,6 posto, dok su na razini cjelokupne prerađivačke industrije bruto plaće rasle za manje od jedan posto", iznosi Grilec Kaurić.

Početak kraja s Fižulićem
Broj zaposlenih u razdoblju od 2008. do2012. smanjen je u proizvodnji tekstila za 17,6 posto i u proizvodnji odjeće za 31,4 posto. U znanstvenom radu "Ocjene ekonomskog položaja tekstilne i odjevne industrije u RH" naša je sugovornica opisala početke popadanja hrvatskog tekstila. "S porastom plaća i istodobnim otvaranjem tržišta srednje i istočne Europe čija je cijena rada niža, odjevna industrija preselila se iz Hrvatske u Poljsku, Češku, Mađarsku i Rumunjsku. Zato se od 1991. do 2002. broj radnika smanjio sa 81.200 na 32.917". No, sindikalist Leček tvrdi da je isitinska kriza u tekstilnoj i obućarskoj branši počela tek 2000., i to dolaskom Goranka Fižulića za ministra gospodarstva, "jer je dopustio prevlast uvozničkog lobija nad domaćom proizvodnjom. U tom je razdoblju izgubljeno 10.000 radnih mjesta". Otad su ugašeni brojni pogoni: Pamučna industrija Duga Resa, Kamensko, Goričanka nova, Modeks Mursko Središće, nekoliko MTČ-ovih pogona u Čakovcu i Prelogu, Provel Varaždin, Sloga Požega, Jelen Čakovec.

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Lani je propao i varaždinski Tivar, zadnji domaći proizvođač tkanine. "Oni koji su opstali imaju puno manje radnika nego ranije i upitno je kako će dugo izdržati: Kotka i Kratex iz Krapine, Galeb Omiš, VIS Konfekcija Varaždin, Čateks Čakovec, Borovo Vukovar, Estare Culto Veliko Trgovišće, Varteks Varaždin, Regeneracija Zabok, Kunatex Pregrada, MOD-DIZ Varaždin, Lola Ribar Karlovac, Orljava Požega, Sloga IMK Požega. Većina tradicionalnih tvrtki u tekstilu i obući u postupku je predstečajne nagodbe, što opet daje veliku mogućnost da i ostale povuku za sobom", kaže Leček. Napominje da sektoru tekstila i obuće treba pomoći jer je drugi najveći poslodavac u prerađivačkoj industriji i treći najveći izvoznik u prerađivačkoj industriji. Svaka treća osoba koja je izgubila posao otkako je počela kriza dolazi iz sektora tekstila, obuće i kože. Uz sve negativne trendove vezane uz broj zaposlenih, sektor ima i najniže plaće u cijeloj prerađivačkoj industriji.

Nije sve tako crno
Grilec Kaurić napominje da nije sve tako crno. Postoje, ističe, poduzeća koja su uspjela početi proizvodnju proizvoda veće dodane vrijednosti i uspješno se pozicionirati na domaćem i inozemnom tržištu. "Važno je shvatiti da i poslovi dorade (lohn poslovi) mogu biti proizvedeni s većim udjelom dodane vrijednosti i ne treba ih shvaćati kao prijetnju opstanku industriji tekstila i odjeće. Treba se usmjeriti na njihove prednosti poput izravnog i besplatnog preuzimanja know-howa i činjenici da za doradne poslove nisu potrebna obrtna sredstva", kaže naša sugovornica. Sindikalistu Lečeku sada je glavna briga kako održati sadašnje zaposlenike u tekstilnoj industriji. "Ako broj zaposlenih u našem sektoru padne ispod sadašnjih 20.000, gotovi smo, slijedi nam potpuna marginalizacija i više nećemo imati snage ni javljati se na javne natječaje", upozorava dugogodišnji tekstilac.

Stranci loši poslodavci, na djelu tzv. garaža konfekcija

Za minimalac rade 10 sati na dan, i sve subote, na bolovanje ne idu iz straha…            

Sindikalist Nenad Leček upozorava na ponašanje stranih vlasnika. "Svi dosadašnji investitori koji su došli u Hrvatsku radi ulaganja u naše sektore nisu došli s dobrim namjerama, osim Boxmarka u Varaždinu, već samo da izvuku novac iz Hrvatske i iskoriste povlastice: država ih na deset godina oslobađa plaćanja poreza na dobit, a lokalna zajednica daje zemljište u industrijskim zonama, ne plaćaju komunalnu naknadu… Nakon određenog vremena, kada iskoriste te povlastice, sele se u druge krajeve i ostavljaju prazne hale i iskorištene radnike", kaže Leček. Tvrdi da su uvjeta rada "robovlasnički" te da investitori kao što su Haix ili Calzedonia ne dopuštaju sindikalno organiziranje. "Radnici koji se žele zaposliti u Haixu morali su potpisati izjavu da ne žele biti članovi sindikata, a slično je i u Neoresu iz Murskog Središća. Stranci poštuju samo minimum odredaba Zakona o radu. Najdrastičniji problem je Calzedonija, u čijem pogonu u Čakovcu radnici imaju šestosatno radno vrijeme, a iako po zakonu imaju pravo na pola sata dnevnog odmora, poslodavac im to ne omogućava. Drugi se problem javlja kod ostalih poslodavaca, radi se više od 50 sati tjedno, a sve to za minimalnu plaću od 2814 kuna bruto. To je najbolje vidljivo kod tzv. garažne konfekcije. Posrijedi su  poslodavci koji zapošljavaju do 50 radnika šivača koji rade svaki dan po devet do deset sati, te svaku subotu, i dobiju minimalac. Tamo je postotak bolovanja manji od jedan posto godišnje, a većina radnica ne ide na bolovanje zbog bojazni da će izgubiti posao" kaže Leček.

Niša kojom su prohujali Kutle, Orešar, Žužuli…

Svi bježe od tekstila, a Škegro ulazi

Tekstilni se sektor sveo na sjeverozapadnu Hrvatsku, 75 posto tekstilne industrije koncentrirano je u Varaždinskoj, Međimurskoj i Krapinsko-zagorskoj županiji, gdje čini 21 posto udjela zaposlenih u gospodarstvu. Na potezu od Karlovca do Prevlake tekstilaca više nema. U Dalmaciji je ostao samo omiški Galeb, čiji vlasnik također planira preseliti proizvodnju na sjever Hrvatske. Splitski Uzor našao se u portfelju Brune Orešara i nakon nekoliko godina propao. I kroz druge tvrtke prodefilirali su likovi poznati iz 90-ih: Miroslav Kutle prohujao je kroz Kamensko, a obitelj Miomira Žužula kroz zagrebački Jadran, u kojem navodno i danas imaju utjecaj. Čakovečkom tvornicom MTČ jedno je vrijeme upravljao Dom fond i svoj angažman dobro je naplatio. Svojedobno je, navodno na temelju prijave o financijskim malverzacijama, policija napravila pravi desant u centru međimurske metropole, odnijeli su kompjutore i dokumentaciju, no ta predstava nije urodila podjednako spektakularnim sudskim procesima. MTČ d.d. već je dvije godine u stečaju, a sada bi ga navodno kupio lokalni moćnik i bivši doministar obrta Dragutin Katalenić. Od javnih se osoba među interesentima za tekstil pojavio i Borislav Škegro, čiji je fond gospodarske suradnje, FGS Quaestus, odlučio uložiti novac upravo u Tvornicu tekstila Trgovišće (TTT), sljednika Tekstilnog kombinata Zagreb (TKZ), na čijem se mjestu sada grade stanovi i poslovni prostori. Na prvi pogled nije jasno zašto je FGS Quaestus uložio u tvornicu čiji godišnji gubitci dosežu i deset milijuna kuna, a zapošljava samo stotinu radnika. Odgovor smo zatražili u Quaestusu, ali ga nismo dobili.