Jedina državna institucija koja u hrvatskoj  potrazi  za  inovacijama u gospodarstvu i poticanju konkurentnosti zaista ima uspjeha, poslovno-inovacijska agencija BICRO, lani je zbog štednje bila zamalo ugašena. I to na korak do ulaska u Europsku uniju, koja će u Hrvatsku upravo za poticanje inovativnosti godišnje nuditi milijune eura. Sada je budućnost BICRO-a sigurna, a navodno ima i središnju ulogu u osmišljavanju nacionalne strategije inovativnosti. O tome smo razgovarali s ravnateljem agencije  Hrvojem Meštrićem.

Koji su najuspješniji projekti u koje je BICRO do sada financijski podupro?
Možda bi kao ogledni primjerak uspješne "priče" naveo tvrtku Pet minuta, koja je razvila Shout'Em platformu za izradu mobilnih aplikacija, a u koju je BICRO uložio 1,7 milijuna kuna. Riječ je o zagrebačkoj ICT tvrtki koja je razvila globalno konkurentan proizvod, a BICRO je prepoznao njen potencijal u samom početku. Kasnije dobivaju potporu od slovenskog fonda rizičnog kapitala – RSG Capital. Sad ta tvrtka prodaje usluge u SAD-u, a zadržali su razvojni dio u Zagrebu, i pripremaju se za treću rundu financiranja, odnosno investiciju od pet milijuna dolara. Drugi je tvrtka Banko koja je razvila pneumatsku brusilicu i testirala ju u suradnji s brodogradilištem Brodosplit. BICRO je u Banko uložio 7,6 milijuna kuna u razvoj. Brusilica radi od 60 do 100 posto efikasnije od konkurencije i ima dvostruko dulji radni vijek, pa tvrtka cilja na tri do pet posto svjetskog tržišta. BICRO  je dodatno uložio 3,6 milijuna kuna u izradu još naprednije verzije tog alata. Treći projekt koji bih izdvojio je Biocentar, inkubacijski centar za bioznanonosti i komercijalizaciju tehnologije koji se gradi na kampusu Borongaj i za koji smo od EU dobili potporu od 16 milijuna eura. U Biocentru će tvrtke iz područja razvoja i testiranja lijekova, prehrambenih proizvoda, marikulture i druge moći koristiti laboratorije za razvoj novih proizvoda i procedura.

Gdje smo inovativni u akademskom i javnom sektoru?
Iz akademskih krugova ima dosta vrlo kvalitetnih projekata iz robotike. Primjerice, financiramo novi sustav upravljanja robotskim rukama koje se primjenjuju u različitim vidovima automatizirane proizvodnje, odnosno u tvornicama koje će zamijeniti manualne pokretne trake. Projekt "Automatska montaža dvoručnim robotom" vodi  prof.  dr.  sc. Bojan Jerbić s Fakultet strojarstva i brodogradnje. Drugi je izvrstan primjer – projekt razvoja bioničkog sučelja u suradnji s belgijskim institutom IMEC-om na Medicinskom fakutetu u Splitu kojeg vodi dr. sc. Damir Kovačić,  "Auditorno neuro-elektronsko sučelje".

Može li se reći da su Hrvati tehnički vrlo inovativni ili su Shout'Em i Banko tek usamljeni primjeri?
Teško je tako generalizirati. Prema broju prijava i kvaliteti inovativnih projekata koji od nas traže potporu može se reći da u Hrvatskoj postoji velik inovacijski potencijal. Međutim, on se temelji na talentiranim pojedincima i sve dok oni nemaju sustavnu i koordiniranu podršku svih državnih tijela s jedne, zatim sveučilišta s druge, poduzetnika i velikih kompanija s treće, i konačno, dok nema financijske potpore koju očekujemo od strukturnih fondova EU, teško će se u javnosti steći dojam da su Hrvati inovativni. Inovativnost buja kad ima podlogu, odnosno infrastrukturu na kojoj može bujati. U Hrvatskoj je izgradnja te infrastrukture krenula još 1998., ali nažalost ide polako.

Koliko se novca očekuje iz EU fondova?
Od iduće godine iz EU će u Hrvatsku godišnje ulaziti oko 1,1 milijardu eura, ako ih povučemo kroz projekte. Oko  200 milijuna eura očekuje se da će ići za inovacije, inovacije u poslovanju i kreativnim industrijama. BICRO računa na barem 20 milijuna eura godišnje.Želja je da ta sredstva što više koriste mali i srednji poduzetnici, a kako bi to trebalo izgledati definirat će se u nacionalnoj strategiji. Trenutno novac ide kroz više kanala: ministarstva poduzetništva i obrta, gospodarstva,   turizma, poljoprivrede, te BICRO, HAMAG, HBOR itd.

Zašto ulagati toliko u inovacije, a ne u gradnju hotela i turističkih sadržaja, kad turizam nosi trećinu BDP-a?
Uvjeren sam da će i za turizam biti dostupna sredstva.  Poticanje inovacija, i to konkretno kroz BICRO koji je usmjeren prema komercijalnim akademskim projektima te malim i srednjim poduzetnicima, a ne velikim sustavima poput Ericssona NT, Plive, Končara, AVL-a i Galapagosa, koji imaju vlastiti razvoj, model je izravnog poticanja konkurentnosti najvećeg dijela gospodarstva. Gotovo 99 posto tvrtki u Hrvatskoj su male i srednje i s tim sredstvima potičemo inovacije u njihovom poslovanju od razvoja prototipova do komercijalizacije. Uloženih 0,1 posto BDP-a u istraživanja i razvoj nakon sedam godina povećava BDP za 1,2 posto. Svjetska banka je izračunala da kad bi Hrvatska ulagala 3 posto BDP-a u istraživanja i razvoj,   do 2020. naš bi se BDP povećao za 5,8 posto. To je recept za uspjeh iskušan u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj, Japanu i Južnoj Koreji. Primijenila ga je i Baskija podržavši otvaranje šest istraživačkih centara izvrsnosti, sedam centara za zajednička istraživanja, zatim otvaranje tehnoloških parkova i klastera. Danas je ta pokrajina na 136 posto BDP-a EU-27. Hrvatska je ispod prosjeka BDP-a EU-27.

Koliko ulaganja u R&D potiču otvaranje radnih mjesta?
Ne samo da povećavaju broj radnih mjesta, već poboljšavaju njihovu kvalitetu, od radnih uvjeta do plaće. To bi nam možda trebao biti i ključan razlog zašto ulagati u istraživanja i razvoj.  Hrvatska danas ima mnogo radno-intenzivne proizvodnje koja je slabo plaćena i bit će još manje jer Kinezi su pokazali da uvijek mogu jeftinije.  Već uz malo inovativnosti u nebrojeno slučajeva pokazali smo da smo u proizvodnji koja se temelji na znanju itekako konkurentni. U tim uvjetima smo još uvijek jeftinija radna snaga od one u zapadnoj Europi, a unatoč tome, to su za naše prilike iznimno dobro plaćena radna mjesta.

Znači dovoljno je povući 100 milijuna eura iz fondova EU da bi to postigli?
To bi bilo dovoljno da su sve pretpostavke riješene. Velike strane korporacije neće ovdje otvarati istraživačke laboratorije jer nemaju stotine ili tisuće ljudi specijaliziranih za neko znanstveno-tehnološko područje. Ali možemo se specijalizirati za određena područja, kao, primjerice, Švicarci za određene oblike bankarstva. Prilika za Hrvatsku je da pronađe takve niše u kojima može stvoriti dodanu vrijednost po kojoj će biti globalno prepoznatljiva. Ima mnogo primjera gdje zapadne zemlje ugrađuju svoje znanje u lanac vrijednosti i izvoze takve poboljšane, inovirane proizvode. To je budućnost razvoja. Imate istraživanja i razvoj u Hrvatskoj, ovdje koristite know-how, a u Kini proizvodite i zatim proizvod izvozite pod svojim brendom.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Kao što je M San napravio prvi hrvatski tablet Vivax? 
Da. Bitno je da se onaj dio proizvodnje koji donosi najveću vrijednost nalazi u Hrvatskoj. Zato ne možemo naš razvoj temeljiti samo na građevini, jednostavnoj prerađivačkoj industriji i turizmu. Ikea danas prodaje kuće koje "skidate" s polica i montirate takoreći odmah, automobilska industrija je u krizi pokazala da jednostavne prerađivače čim krene kriza ne treba, pa im otkazuje narudžbe i ostavlja bez posla, a turizam bez inovativne ponude, uz mediteranske susjede kakve mi imamo, više ne prolazi. Brodogradnja je najbolji primjer   koje su posljedice neulaganja u istraživanja, razvoj i inovacije. No, moramo biti svjesni da, ovisno o industriji, plodovi ulaganja u R&D  dolaze tek nakon pet, pa čak i 15 godina. Pliva se tako uspješno prodala samo zato što je još 80-ih ušla u istraživanja novih lijekova, pa joj je intelektualna imovina bila iznimno vrijedna.

Iz koje industrije je najveći broj prijava s inovativnim projektima? 
Čak 40 posto svih projekata koji traže potporu BICRO-a dolazi iz ICT industrije. U tom smislu ICT je industrija u kojoj Hrvatska ima veliki potencijal rasta. Dodatno, to je takav tip industrije da ne traži velika kapitalna ulaganja, efekt se vidi relativno brzo, a izvoz je praktički trenutan, odnosno čim ste na internetu možete izvoziti. K tome, imamo četiri kvalitetna ICT fakulteta, a studenti koji izlaze iz njih pokazuju visok stupanj interesa za poduzetništvo. Konačno, za daljnji razvoj ICT industrije ne trebaju nam velike korporacije, dovoljno je imati veliki broj aktivnih malih i srednjih poduzetnika okrenutih   izvozu.  Svjedoci smo da ih ima sve više.

Koja su još područja potencijal?
Uvjerljivo, biotehnologija. Može pokrenuti poljoprivredu, marikulturu, pa prehrambenu industriju, ali i istraživanja i razvoj ljekova te inovacije u medicinskim postupcima. U ovom području imamo i jake domaće proizvođače poput Agrokora, Podravke, Vindije i drugih te jake obrazovne institucije. Da je privatni sektor već primijetio potrebu za time dokaz je Agrokorov ugovor s američkom udrugom NineSigma koja ima bazu stručnjaka, primarno američkih, koji su zainteresirani rješavati probleme koje im zadaju kompanije. Mislim da bi trebalo takve posrednike između velikih kompanija s jedne strane i istraživača, startupa i malih i srednjih inovativnih poduzetnika graditi u Hrvatskoj. Osim toga, trebali bismo se usmjeriti prema nanotehnologiji jer riječ o tehnologijama koje pomažu i koriste se u proizvodnji,   od obuće i odjeće preko lijekova do građevinskih materijala, zaštite okoliša i poljoprivrede. Važna je i energetika, posebice u razvoju sustava za obnovljive izvore, s obzirom na to da nam je to strateška odrednica, a imamo tradiciju i visokokvalitetne inženjere.

EU traži da se specijaliziramo za industrije u kojima želimo biti globalno među najboljima. Što mislite o tome?
To nije samo izazov koji su postavili Hrvatskoj već u idućih godinu i pol dana na to pitanje moraju odgovoriti sve članice EU. Za nas to neće biti uvjet do 2015. godine. S jedne strane, iznimno je dobro da počnemo govoriti o tome, tzv. pametnoj specijalizaciji, jer ona će nam pomoći da dođemo do strategije i sinhroniziranog djelovanja društva u ključnim područjima. To što to nismo radili do sada bila nam je jedna od najvećih kočnica u razvoju.Međutim, Hrvatska je premala da bi se odlučila za jednu ili dvije industrije. Trebali bi osmisliti strategiju pametne specijalizacije koja će omogućiti da budemo fleksibilni u praćenju tehnololoških trendova. Možemo staviti naglasak na tehničko obrazovanje. Također, osmisliti strategiju inovacija i uvesti koordinaciju pri Vladi za inovacije, koja bi predlagala na što staviti naglasak u razvoju. Najveći izazov će biti implementacija.

Agrokor je potražio partnera za otvorene inovacije, slično kreće raditi ZIP, a najava ima još. Hoćete li podupirati razvoj posrednika?
Da, jer su oni ključni. Oni povezuju velike korporacije s malim i srednjim poduzetnicima, odnosno startupima. Velikima  pružaju novi način istraživanja i razvoja koji nadograđuje njihove interne odjele. Imamo velikih kompanija koje bi mogle imati te potrebe, poput Agrokora, Podravke, Hrvatskog telekoma, Ericssona NT, Končara, Galapagosa, Plive, većih banaka itd. BICRO već skenira teme koje interesiraju poduzetnike i takve projekte preporuča akademskoj zajednici. To nije samo model koji bi mogao interesirati privatne poduzetnike već i javni sektor. Financirali smo, primjerice, projekt inovativnog sučelja za uredsko poslovanje. Znači postoje projekti istraživanja i razvoja koji bi tako mogli unaprijediti javni sektor.

Kako vam se poduzetnici mogu javiti? 
Mi smo drugačiji tip posrednika od onih koje smo spomenuli jer smo usmjereni na jačanje poduzetnika, a ne na konkuriranje njima. Posrednik smo u tom smislu što preko natječaja tražimo tvrtke kojima je,  primjerice, potrebna konzultantska pomoć za upravljanje i zaštitu intelektualnog vlasništva. Vrijednost pomoći bila je 50.000 eura i odaziv je bio odličan. Imali smo 121 prijavu, od kojih je 68 bilo potpunih, a 22 smo odabrali za financiranje.

Na selekcijske postupke su se znali žaliti i neki poslovno uspješni inovatori poput Hittnera. Kako birate projekte?
Postupak se temelji na savjetima Svjetske banke preko koje smo doveli stručnjake iz finskog Tekesa i izraelske agencije za tehnologiju koja upravlja inovacijskim sustavom. Ocjenuje se izvrsnost tehnologije i njena primjenjivost u poslovanju. U interesu nam je da damo više novca za manji broj projekata koji su kvalitetni, nego da damo više manjih iznosa koji neće biti dovoljni da se projekti dovrše. Prvo ocjenjuju poslovno financijski evaluatori i vanjski, poslovno-tehničko-tehnološki evaluatori, koji čine evaluacijski odbor. Daju preporuke ravnatelju i Upravnom vijeću koje odobrava projekte. Upravo ugovaramo vanjske post-evaluacije stotinjak projekata kako bi unaprijedili selekcijski proces. 

Fond menadžeri kažu da ih, kad ne dodijele novac projektima, optužuju da su neučinkoviti, a ako imaju jedan loš odabir, gube funkciju. I BICRO radi po sličnim načelima. Dijeli li i takav oprez? 
U Hrvatskoj nismo naučili ulagati u istraživanja i razvoj. To nisu ulaganja u ceste ili stanove čime se kratkoročno podiže BDP i odmah može uslikati rezultat. Baš suprotno. Znatan broj ulaganja u istraživanja i razvoj možda nikada ne urodi plodom. Na jedan Google ili Facebook devet je sličnih propalo, a i da bi Google i Facebook uspjeli trebalo je dosta vremena i novca. To su rizične priče, ali one koje dugoročno čine razliku. No, čak i "neuspjeh" to zapravo nije. Svaki put kad uložite u R&D uložili ste u ljude, a oni taman i da ne uspiju od prve, nešto su naučili, i mogu to znanje iskoristiti. Mnogo je veća šansa da će iz druge uspjeti. Ili iz treće. No, cijelo to vrijeme rade, stvaraju novu vrijednost, grade odnose, donose nova razmišljanja, koncepte, proizvode i nekoga zapošljavaju. Kod inovacija nije sramota ne uspjeti. Sramota je ne činiti ništa.

Hrvatska treba dići ulaganja u R&D, a očekuje se i da ih daleko više bude iz privatnog sektora. Država pak novac uglavnom dijeli unutar svog sustava. 
Državno financiranje istraživanja i razvoja favorizira javni sektor i akademsku zajednicu. Na njih ide do 2 milijarde kuna godišnje, dok poduzetnici dobivaju zanemarivo malo i to isključivo na projektnoj bazi. Drugim riječima, sustav pojede novac koji bi mogao dobiti i privatni sektor. BICRO, koji pomaže inovativne akademske i projekte u malom i srednjem poduzetništvu, očekuje da će više moći pomoći gospodarstvu jer EU kod financiranja stavlja naglasak upravo na to.  Zato s optimizmom iščekujemo sredstva iz strukturnih fondova. Jedino s takvim iskorakom može se promijeniti odnos u korist poticanja inovativnosti u privatnom poduzetništvu.

Kakav je omjer financiranja javno-privatno u BICRO-u?
U PoC programu, gdje se odobravaju sredstva za provjeru inovativnog koncepta, u prva tri kruga natječaja odobrili smo sredstva za 44 poduzetnika i 26 projekata koji su došli iz znanstvenih institucija. I kod tih 26 projekata iz znanstvenih krugova treba, naime, uzeti u obzir da će neki od znanstvenika na temelju PoC-a doći korak bliže komercijalizaciji nečega što može imati veliki tržišni učinak, jer ne bi do toga moglo doći bez znanstvenog istraživanja.

Država je unazad godinu dana BICRO zamalo ugasila, smanjujući mu sredstva i odugovlačeći s potpisivanjem zajma Svjetske banke, koja je takoreći lobirala da se agencija ne ugasi.
Kriza je, pa nema novca i tu treba biti realan. Međutim, smatram da danas prioritet mora biti poticanje inovativnosti jer je to ključ konkurentnosti. BICRO je 2006.  imao budžet od 80 milijuna kuna, a  danas je upola manji iako je  potencijal dvostruko veći. Da imamo i 150 milijuna kuna, sve bismo ih mogli usmjeriti u potpore inovativnim projektima u malom i srednjem poduzetništvu jer u BICRO-u već postoji toliko projekata spremnih za financiranje. Kad bi samo nekoliko bilo uspješno, kroz nekoliko godina vratilo bi se svih 150 milijuna uloženih kuna. S druge strane,   višestruko veća sredstva godinama smo ulagali u velike industrije, kao što su građevina i brodogradnja, a sada im još  otpisujemo  dugove.

OECD je analizirao stanje i  zaključio da imamo šumu izvora financiranja i pravila za R&D. Što poduzetnici mogu očekivati u idućem razdoblju?
Poduzetnik koji danas traži poticaje za razvoj istraživanja i razvoj, inovativnost, s pravom je zbunjen. Mora se mnogo raspitivati jer koordinacija između državnih tijela nije kakva bi trebala biti. Poduzetnik ne zna ni što može očekivati, jer nema sustavnog pristupa. No, to će se promijeniti. Radi se nacionalna strategija inovacija koja će dovesti do jedinstvenog sustava. Nije nužna centralizacija već koordinacija.  Sveučilišta su najvažnija jer tamo ima i projekata i studenata. Bitno je da oni znaju da projekte mogu pokrenuti u poslovnim inkubatorima, te da se znanstvenici s projektima mogu obratiti uredima za transfer tehnologije. Bitno je da znaju kako inicijalnu investiciju mogu dobiti već u inkubatoru ili od poslovnih anđela. Nadalje, ako imaju početna sredstva, da projekte mogu razvijati u tehnološkim parkovima kakvi postoje u Čakovcu, Osijeku, Varaždinu i Rijeci. Također,  da im takva sredstva može dati i država kroz BICRO te program Poduzetnički implus. HBOR  im može dati povoljan kredit, a Hamag-invest  garancije. Ministarstvo turizma im može poduprijeti projekt inovativnosti u turizmu, a ima programa čak i za poticanje inovativnosti u drvnoj industriji. No,  to će uskoro biti umreženije i vidljivije poduzetnicima. U tom smislu se predlažu razne mjere, a Vlada je tako BICRO-u pripojila Hrvatski institut za tehnologiju, što je jedan od prvih koraka naprijed.

EU naglasak stavlja na regionalne razvojne agencije i kroz njih kanalizira velik dio novca. Kako surađujete s tim agencijama?
Suradnja je vrlo živa. No, njihov je problem, kao i kod poduzetnika, u nedostatku informacija. Inovacija je postala buzzword u Hrvatskoj, ali nije dovoljno samo nalijepiti na projekt riječ inovativan, pa da on to  i bude. Projekt treba sadržavati neku novinu, da iza njega stoje ljudi koji su razvili inovaciju i da ona dolazi iz nekog sustava. Inovacije u pravilu moraju doći iz tvrtki ili organizacija općenito, jer one imaju potrebe koje se s inovacijama efikasnije ili kvalitetnije rješavaju. Suradnja s regionalnim razvojnim agencijama će se poboljšati kad se dovrši strategija inovacija. K tome, riješit će i neke probleme na koje je ukazao i OECD, a to su dupliciranje projekata i institucionalna fragmentiranost. To bi moglo ojačati i političku predanost inovativnosti na svim razinama vlasti, što je OECD također istaknuo.

Tko je u Europi dobro povezao svoje institucije za poticanje inovativnosti?
Finska je vjerojatno najbolji primjer. Oni iz proračuna ulažu 500 milijuna eura godišnje u sustav poticanja inovativnosti što koordinira 300 profesionalaca. Usporedbe radi, Finska je po broju stanovnika na razini Hrvatske. No, oni imaju mrežu poslovnih inkubatora, akceleratora, venture capital fondove i tehnološke parkove. Drugim riječima, infrastrukturu kakvu mi tek razvijamo. Finska ima Nokiju, poznati brend koji je izrastao na inovacijama. Estonija ima Skype. Hrvatskoj u posljednjih 20 godina nedostaje takav globalni inovativni tehnološki brend da nas postavi na investicijsku kartu. Investitori danas idu u Estoniju jer se nadaju da će naletjeti na neki novi Skype. Nije to baš racionalno, jer ne rađaju se  Skypeovi samo tako. No, za Estoniju je ključno da im takav imidž povećava izravna strana ulaganja čak i u krizi.

Imamo hipersferu, leteće brodove koji mogu konkurirati satelitima, i električne automobile od Rimca i Dok-inga, ali ne čini se da je ikome stalo poduprijeti ih. Vi imate drukčije informacije?
Da, jer je BICRO financirao tvrtku Hipersfera, koja je zatim dobila dodatnu investiciju od domaćih privatnih ulagača, ali da bi se taj projekt realizirao nužno je još kapitala. Ima zainteresiranih stranih ulagača, ali to onda znači da se tvrtka mora preseliti u SAD ili Tursku. U Hrvatskoj ima kapitala za takve projekte, ali se on ne koristi. Recimo, u projekte koje spominjete mogli bi uložiti FGS-ovi. Ali bojim se da neće biti puno napretka dok se u Hrvatskoj ne osnuje barem jedan venture capital fond čija bi namjera bila da ide u takve rizike i pomogne stvaranje hrvatske Nokije, Googla ili Skypea. O tome razgovaraju BICRO, Hamag i HBOR, a želimo uključiti i FGS-ove te druge predstavnike investicijskog  sustava. Plan je da prvi venture capital fond Hrvatska dobije iduće godine i da će ga financirati Europski investicijski fond (EIF). Slično su napravile sve nove članice Unije. U Bugarskoj je država povukla 21 milijun eura iz EIF-a, raspisala javni natječaj i dodijelila ta sredstva na upravljanje dvama društvima za upravljanje fondovima. Toliko su aktivni da su čak u Hrvatskoj pronašli niz zanimljivih projekata.

Da li će to biti dovoljno da stvorimo pretpostavke za hrvatski Google, Facebook ili Skype?
S moje pozicije gledano uvjeren sam da je to moguće, ali morat ćemo povećati broj projekata koje podupiremo. To znači da će biti puno više pogrešaka da bi možda dobili nekoliko pogodaka. I to su zapravo jedini realni izazovi koji su pred nama, sve ostale izazove možemo si nepotrebno stvoriti jedino sami.

Za R&D trebaju mladi ljudi, a oni žele otići i imamo sve stariju populaciju.
Točno je da za ovo trebaju mladi ljudi i da nam populacija stari. Međutim, točno je i da velik broj visokoobrazovanih mladih nema posla, i ako odu oni, koji su naša budućnost, onda ništa više nema smisla raditi u Hrvatskoj neovisno koji smjer razvoja odaberemo. Zato nam uz strategiju inovativnosti treba i populacijska politika koja će paziti na naše mlade ljude. Pomoglo bi i kad bi imali sveučilišta i fakultete koji bi prilagođavali upisne kvote budućim potrebama tržišta rada.  No, pitanje je da li je to za njih izazov i žele li se njime baviti. Do sada, naime, nije uspjela nijedna izmjena zakona koja bi imala utjecaja na upisne kvote. Državi je interes da se povećaju upisne kvote na tehničkim, a smanje na humanističkim studijima. No, dosad nije bilo uspjeha u tome. Druga stvar je da Hrvatska danas ima previše visokoobrazovnih institucija i postavlja se pitanje njihove kvalitete. Od generacije koja ima 40.000 srednjoškolaca njih 38.000 upisuje se na studije raznih vrsta,  a znamo da ih nisu svi u mogućnosti završiti. S druge strane, trebate velik broj obrazovanih ljudi da bi se pojavili inovativni startupi.

Krenuli ste u gradnju inkubatora Biocentra u Zagrebu. Mogu li slične inkubatore dobiti i manji gradovi i mjesta po Hrvatskoj?
Odabir lokacije nije proizvoljan i Biocentar nije u Zagrebu da bi nam bio blizu. U Zagrebu je najviše tvrtki iz tog područja, najviše studenata i najviše poslovnih inicijativa. Općenito inkubatore ima smisla postavljati tamo gdje postoji industrija kojoj startupi žele i mogu prodavati usluge ili tamo gdje je mnogo poduzetnih ljudi. Zato u Varaždinu imate tehnološki park za ICT, a u Zadru zasad nemate jer tamo nema ni sveučilišta koje bi stvaralo radnu snagu u ICT-iju (zasad) i takve poduzetnike. No, možda tamo može biti inkubator za nešto drugo. Primjerice, već niz godina razvijamo centar kompetencije za marikulturu u Stonu sa Sveučilištem u Dubrovniku (MARIBIC) jer se školjkaši upravo  tamo uzgajaju.